ursa_minor

subota, 10.01.2009.

e-ne-RGI

Što s s viškovima? Zanimljivo da me ova tema počela interesirati sve više kako idu godine. Malo sam i odebljao pa sam viškove prisiljen gledati svaki dan. Gledam sebe, gledam svijet i druge ljude. Gledam prirodu i postaje mi jasno da je problem sa nedostatkom energije samo jedan: gdje je nabaviti?! Kad ima viškova onda je sve nekako kroz maglu i mi smo svakodnevno suočeni sa tim drugim stanjem – viškom.
Promatrao sam godinama sve vezano za novac – načine zarade, načine investicije, ekspanzije, trošenja, potrošačko društvo, konzumerizam...sve ono što se pojavljuje na sceni života. Kad je čovjek gladan jedino što želi je najesti se. Kad je čovjek sit tada počinju problemi sa onim što sad. Nedostatak kreativne misli je slijepa ulica. Nema li kreativnosti i jasne vizije o svojoj višedimenzionalnoj svijesti, čovjek vrlo elegantno degradira i počinje proces iznova. Svaki proces je predviđen da evoluira i prijeđe u stanje više razvojne svijesti. Financijski sustav, društvo, psihološki rad, “rad” na sebi, magijski i okultni sustavi, roditeljstvo, edukacija...jednom rječju – SVE!
Pa ipak ljudi u svojoj vrlo jasno razrađenoj dogmi žele zaustaviti svaki evolucijski proces kojeg se dotaknu, jer predstavlja prijelaz iz poznatog u nepoznato. Višak energije ostvaren na dotadašnjem nivou prelazi u energy dejavú i reciklira se. Sve je to jednostavno za shvatiti i bilo bi skroz u redu kad nova energija ne bi dolazila opet i opet. Tu leži problem i kako god imalo smisla, nije jednostavno za percipirati ga.
Što se u stvari događa sa energijom u to procesu? pitanje je koje me zaokuplja većinu vremena. Da li je ona na usluzi čovjeka ili na štetu? Opet krivo razumijevanje dogme koja govori o uvjetovanom mišljenju kako je sve oko nas – nama na usluzi i da smo mi, individue, gospodari svemira i jako bitni. Istina nije tako daleko, ali je razina svakodnevne percepcije nedovoljna da shvati istinu i radije vjeruje u dogmu o samovažnosti i egotripu. Svijest čovjeka jest velika, ali samo u potencijalu i osoba se mora ostvariti kako bi ostvarila pravo na energiju koja je svuda oko nje. Sve do tad energija ima svoj svijet, svijest ima svoj svijet, priroda svoj, a jadan čovjek nema svijet jer ga uništava. Teorije o samodestrukciji iz psiholoških rasprava o Erosu i Tanatosu dotiču ovakve teze, ali čovjekov život je ipak najbolji lakmus papir za istinu.
Dakle, recikliranje energije donosi smrt? Pa zar je to stvarno istina? Ne, to je činjenica, a činjenice se mogu promijeniti. Prihvaćanjem sebe kao subjekta vlastite realnosti, doživljavanjem sustava u kojem igramo svoju ulogu samo kao predstavu koja ima svoj kraj i koja je namijenjena nečemu višem, doživljavanjem energije koja pokreće naš osobni sustav kao manu s neba koja dolazi svaki dan i nema je potrebe skladištiti kako bi bili sigurni (jer će se upljesniviti, SvP, SZ op.autora). Sve proizlazi iz svrhe. Ako je cilj zaraditi, kad zaradiš umireš. Ako je cilj oženiti se, oženi se i umireš. Ako je cilj dijete, rođenje djeteta je smrt. Grozno zvuči, ali je fakat. Glavni glumac je ispunio svrhu i ostatak života se oko tog cilja omataju nebrojene energetske tvorevine kojima nije dozvoljena evolucija. Kolika je make-over industrija uključena u živote ljudi, koliko ljudi čeznu biti bolji, ljepši, prihvaćeniji. I? Dobiju taj dar i sutra opet u dućan, opet u školu, opet glupavi isprazni život koji ne mogu/žele prihvatiti. Svaki trenutak slave košta ostatak života. Evolucija je neophodna, svaka trenutna situacija mora biti preduvijet za slijedeći. Tako funkcionira priroda, tako funkcionira planeta, galaktika, ...po čemu smo mi drukčiji?

Greška je u jednoj zanimljivoj činjenici: mi nismo prisutni u našem životu i događanje u našim životima želimo zamrznuti kako bi bar nekad vidjeli što je bilo na platnu. Biti svjestan onoga što se sad događa i omogućiti sebi prihvaćanje sebe i date situacije omogućuje da ne zamrzavamo svijet kako bi živjeli u njemu. Smrti je uvijek bilo, rađanja također. Bilo je zima, bilo i ljeta. Bilo bolesti i zdravlja. I opet će biti. Novaca će uvijek biti, ali su nekorisni ako pod svaku cijenu moramo razmišljati što sad s njima. Gdje ih deponirati, gdje ih investirati kako bi bilo još i više. Sve snovi i uobrazilje.

Čini se da je čovjekovo tijelo također meta čovjekove gluposti. Jeste li primjetili da kad se dobro najedete obično pijete alkohol, jedete desert, slatke sokove i Cole da ne spominjem. Pljuge? Jeste li se ikad zapitali zašto je tomu tako? Ja jesam. Odgovor je da tolika hrana nije potrebna, teret je jer stvara toliku količinu struje i potrebni su metabolički akceleratori kako bi se ubrzali procesi u organizmu da se ta struja što prije razgradi i potroši. Ne vjerujete? Probaje jesti ogromne količine riže. To je samo po sebi nenormalno i vrlo brzo ćete jesti manje količine. Kad se najedete riže i povrća, ne pada vam na pamet popiti pivo. Čak i cigarete lagano odlaze.

Zašto se u kafićima pije kava i piju sve vrste smeća koje postoje na planeti? Zato jer je to mjesto druženja i prijenosa energije. Da bi opstalo u takvom sustavu, tijelu je potrebna skretnica koja izmijenjenu energiju tračeva i sviđa-ne sviđa mora maknuti iz organizma. Pijte vodu u kafiću dva dana za redom i shvatit ćete da je to nezamislivo za podnijeti. Previše tuđih silnica i struja, energetskog smeća prime ljudi u takvim sredinama.

Bolest je isto tako fascinantna. Svi su usmjereni na viruse i bakterije, a nitko na razinu struje u čovjeku. ''Ma pusti, naporno je radio pa mu se srušio imunitet!'' Haha. Ne, nego je gomilao energiju potrbnu za neku brigu, posao, osobno ili tuđe sranje, pa kad više nije potreba za tim – tijelo prirodno regulira stanje tako da sagorijeva struju. Za svako gorenje je potrebna energija, pa kako onda čovjek ima temperaturu kad je slab? Odakle gorivo? Tijelo izbacuje kroz sluz, proljev, izgara, koristi viruse i bacile iz okoline kako bi se resetiralo. Naravno da je sve ovo smiješno, ali najsmješnija je ljudska osobnost koja ne prihvaća sebe kao dio prirode i prirodnih procesa. Svima nam treba više, svi čeznemo za sigurnosti i umjesto da rijeku života usmjeravamo kroz svoje kraljevstvo, mi gradimo branu koja zadržava ono što je zatečeno u nekom dijelu. A voda dolazi i lupa. I ne misli stati.

Za apstraktnu, kreativnu misao potrebna je određena razina inteligencije.
Za percepciju sebe i okoline potrebna je određena razina energije.

Za glup život proveden u strahu ne treba ništa.

petak, 17.10.2008.

WTF?

Sve ono što jest u stvari i nije. Nije to teško shvatiti, ali nijelako prihvatiti. Dugo je potrebno da čovjekov um spozna d se stvari mijenjaju. No, bezgranično dugo mu treba da to i prihvati. Bolje rečeno – nikad. Sve u svemu jedna teška tema, koja zahtjeva sve, a ne daje ništa. Skoro kao i život. Svakako je zgodno početi od energije. Mi danas zamišljamo energiju kao neke svjetlosne pruge između i oko predmeta, nešto što se troši i plaća i neuništivo je. Nikad se ne gubi i teško je dostupna, nedostaje i ima je previše. Ja bih se ograničio jednom jednostavnom definicijom, a ona glasi: Energija je postojanje. Svakako je diskutabilno vidjeti sijet energije na ovaj način, ali to je samo zato jer mi niti ne vidimo energiju. Jedino što mi iskusimo vezano na energiju jest njena manifestacija, energetska pojava, izboj. Ipak, energija jest vrlo sveukupna i vrlo postojana Istina. Manifestira se u svjetlu, kretanju, transformaciji i informaciji.

Svijet kakav ga mi doživljavamo ovisi o nekoliko faktora: o percepciji, o poziciji, o relaciji i razini energije. Sve to ne uključuje, opet ne isključuje kutije, kuglice i pretince koje mi nazivamo materijom. Energija je sve to i još mnogo toga. Materija kao takva nije nepostojeća, već nema vječni karakter. Promatrač može vidjeti razne razine energetske manifestacije i biti prijemčiv na veliki raspon frekvecija titraja.Ipak, o njegovoj energetskoj punini ili kapacitetuovisi hoće li imati pristup istome. Zbunjujuće, ali logično.Što to u praksi može značiti? Jedino isto prepoznaje isto - kaže rezonancija i upravo zato je potrebno dovesti u sve situacije koje zahtjevaju komunikaciju dva entiteta, osobe, dovoljnu količinu energije koja bi izvršila prijenos. Osobe mogu biti frekvencijski usklađene,”brijati” na istu stvar, ali ako količina energije nije ista, one se ne čuju, tj. čuju samo sebe.

Ukoliko se osoba bavi energetskim radom, potrebna je razina energije koja omogućuje sve ostale manifestacije. Ne-stvarni svijet materije funkcionira na jedan malko drukčiji način. Energija se želi formirati, želi se pokazati, manifestirati. Tada je potreban “kalup”, reciklirajući materijal koji se sastavi, u njega se pusti energija, kalup se razbije i energija ima formu. Od čega napraviti kalup? Pitanje nije zdravo ukoliko smatramo da je svijet počeo s nama. Svijet i sve otale tvorevine su nastale i nastajale tijekom određenog procesa i jedna od posljedica tog procesa smo i mi. Naše sposobnosti su utolike, što nam je dato da ne moramo koristiti okolinu da bi stvarali, ve amo postojanje ugrađenih “tvorničkih” misli i osjećaja možemo stvarati. Takav slijed nije uobičajen, jer upravo suprotno čovjek uništava i transformira sve oko sebe u mišlju da to tako treba. Kreativna misao izlazi iz čovjeka, ne iz njegove okoline. Ona je srž čovjekovog stvorenja i kao takva želi izaći van. Naučeni obrasci i norme su ustvari supstitut za balvane, žice i cigle – fini materijal za kalup. Razvoj materijala i razvoj kreacije zahtjeva konstatno usklađivanje i konstantan rad. Mi kreiramo sve i odgovorni smo za sve. Ali mi nismo kalup. Naša vizija i percepcija sebe ne prikazuje svijet i uređenje odnosa na korektan način.

Kalup se treba razbiti kad je djelo učinjeno, kalup – ličnost treba nestati i reciklirati se onog trenutka kad je energija poprimila novu formu. Energija i stvarno Ja su jedno, kreativna cjelina s potrebom i namjerom. Potreba nije uvjetovana nedostatkom, već uzvišenjem, ka široj cjelini. Kako smo mi jedan sustav sačinjen od mnogo manjih, tako smo i mi dio nekog većeg sustava. Energija jest ono što mi ne doživljavamo, ono čega se mi pribojavamo, ono čemu težimo. No energija jesmo mi i tako put u istraživanje energije dovodi putnika na stazu prema sebi. Takav izbor ostaje svakom od nas, prihvatiti sebe, svoju stvarnost, ono što mi jesmo. Svako vezanje uz kalup-ličnost-ego odvodi nas od nas samih i predstavlja jednu školu koja ima ponaljački karakter. Čovjek je biće koje prelazi pojmove i shvaćanje najluđih maštarija. Ono što ga spriječava u tome jesu san i zaborav.

Probudite se i sjetite se.

Tko ste, što ste, odakle, prema kuda i zašto... Koja su Vaša ograničenja, koji su vaši motivi, što je sve potrebno da bi postojali, kad prestajete Vi, a počinju drugi, gdje je kraj Vama, a počinje Svijet ??! Možete li prihvatiti da je svaki događaj u životu samo kalup, model koji je napravljen da se energija kreće? Da se nakon toga kalup mora rastvoriti da bi se život nastavio? Da su žene, muževi, djeca, država samo oblici kretanja Vaše energije i služe Vama za razvoj, a ne za zastoj i dugogodišnju krizu? Da ste Vi i ono što mislite o sebi i Vaš partner i Vaš učitelj i stolica na kojoj sjedite i ekran na koje ovo čitate, i eritrocit koji baš sad donosi kisik u stanicu? Velika je slika, ali i čovjek je velik. Stoga...think Big!!! And Relax!!!

utorak, 24.06.2008.

Family magick

Rodiš se. I?

Postoje ljudi koji svo svoje postojanje mrze i koji su pomalo ojađeni što moraju participirati u životu. Najviše jer ne znaju što im je činiti. Kao da ih je netko debelo zajebao što su rođeni i što moraju prolaziti cijelu šaradu. Naravno, imaju oni i posao i školu i djecu i partnera, ali je uvijek rupa. Ne da se ispuniti. Nema se kamo, ne zna se otkuda, ne vidi se smisao. Neki potroše velik dio života u ubijanju samog sebe u alkoholu i drogi, glupavim aktivnostima i životu na rubu. Takvi ljudi nisu dobri roditelji, nisu dobra djeca, nisu dobri kršćani. Jednostavno nisu dobri. Osjećaju prazninu koja se može protumačiti samo kao bol, kao nedostatak. Nekad i kao zlo.

Provodeći život na takav način, dugo godina sam dumao tko me zajebao. Who the fuck is responsible for my misery. Starci, država, društvo, Bog, Vrag. Prisiljen trčati, a da ne znam gdje. Koji je smisao trčanja. Umrijet ću ionako. Moram se prisiliti ići na posao, biti ovakav ili onakav, a osobno ne kontam smisao. I na kraju kad otplatim i zadnju ratu, kad me država iscrpi i starci povrijede po ne znam koji put, tad ću umrijeti. Jebote...i to je to? Gdje je ljepota postojanja, gdje je radost življenja, gdje je ljubav. Nisam stručnjak, ali kao da nešto fali.

Nakon trenutka buđenja sam uspio shvatiti ove gore navedene rečenice i misli i osjećaje. Tragično je što se čak i razmišljati o besmislu smatra neodgovornim, lošim, neprihvatljivim. Kad bi ljudi malo stali i vidjeli ogromnu glupost u kojoj moraju egzistirati, vidjeli bi i da se mogu promijeniti i da se glupost pretvara u perfektni smisao. Ali, ne...zašto da bude jednostavno.

Jeste li primjetili da se vaši starci ponašaju prema vama kao djeci kad njima paše, a prema odraslima opet kad njima paše? Nisu oni krivi, nije u tome point, nego samo pitanje je smisao: jeste li primjetili da jeto tako? Za sve ste odrasli, osim za starce: za direktora firme, za poreznu upravu, za poštu, za umrijeti za domovinu, ali za starce nikad. Mene je to oduvijek fasciniralo, iako me strašno živciralo do trenutka spoznaje. Možeš biti vrhunski iscjeljitelj, doktor, predsjednik upravnog odbora, ali ćeš uvijek biti mamin mali dečko.

Kao to je emocija, dar roditeljstva, ali pitajte svoje starce kad su oni odrasli! Jedni su istjerani iz kuće kad su bili mladi, drugi su se oženili mladi i morali su sami brinuti, treće su starci mlatili i maltretirali i odrasli su kao teenageri. Neki su jednostavno morali raditi kao životinje sa i za svoje starce. Muka, moj sinko, muka...ali ti ćeš biti moj mali mišek dok sam živa...
U jakim sustavima, plemenskim, aristokratskim, arapskim, židovskim, postoje rituali inicijacije koji potvrđuju prijelaz praga zrelosti čovjeka. Većinom se to događa oko 14 godine. Naravno, da je dječak ili djevojčica još uvjek mlad, ali se s njim ili njom računa. Poslovi su ozbiljniji, obaveze su veće, odgovornost prema obitelji puno jača. Takav pristup ima dvojaku ulogu. Prva je da se djetetu odredi smjer u životu i postavi vrijeme 'Sad'. To donosi olakšanje za dijete i omogućuje mu da se razvija u skladu sa svojim mogućnostima, a na opću korist. Druga klorist je korist za zajednicu. Roditelji mogu komunicirati sa svojim potomkom na kvalitetniji način, tražiti od njega ili nje da uradi za zajednicu što je potrebno i nastave razvoj loze. Naravno i davanje roditelja je u skladu s potrebama djeteta, a ne u skladu sa trendovima. Ljubav je temelj takvog odnosa jer potvrda zrelosti od strane roditelja prema djeteu je čin prihvaćanja. Ono što zapadnjak danas traži nisu marke i dolari već prihvaćanje: zajednice, kolega, partnera, a najviše oca i majke. Ukoliko otac i majka nisu formalnim činom jednoga dana rekli sviojem potomku da ga smatraju zrelom osobom koja se još treba razviti, ali zrelom u svakom pogledu, u potencijalu, taj nedostatak osoba osjeća do svoje smrti.

U zapadnjačkom razmišljanju je uvriježeno da se mladi čovjek treba boriti protiv svojih roditelja, da treba bježati, raditi opscene stvari, negirati ih, što je apsolutna glupost. Tko će dati bezuvjetniju ljubav nego tata i mama, ali ako njih nitko nije naučio,...jebi ga..., nikad neće to dati. Potvrdu danas daju sve institucije OSIM mame i tate. Daje škola, instruktor vožnje, svećenik, šef, stručna komisija, ali tata i mama – ne. Strašno. Dođeš stracima i kažeš da si dobio Nobelovu nagradu, a oni pitaju jesi li oprao ruke. Strašno. Velike tragedije i traume čine da se ljudi potpuno odvoje i ponovo vrate kao odrasla bića. Ali čemu čekati traumu i zlo? Mnogi se nikad ne oporave. Žive kao prosjaci, čeznu za prihvaćanjem neke žene u butiku, koju plaćaju, za prihvaćanjem idiota na poslu. Žive u tuđini jer se boje vratiti kući, jer se ne mogu suočiti da se njihovi roditelji žele održati na višoj poziciji, boje se borbe gdje svi gube.

Ima raznih tehnika kojima se radi upravo liječenje ovih situacija, ali preventiva je najbolja. Pogledajte svoje dijete. Promotrite ga. Zagrlite ga. Ako je u stanovioj dobi, posjedite ga ispred sebe i recite mu da ga volite. I da je došlo vrijeme da uđe u svijet odraslih i da postoje neki benefiti, ali i neke obaveze. Recite mu da je obitelj iznad svega i da je vama drago što je on/ona dostojan da nastavi tradiciju obitelji. Vi ste tu da budete uz njega/nju i ničeg se ne treba bojati.

Domaća zadaća i slobodne aktivnosti i budući brak nikad više neće biti iste. Bit će posvećene obitelji. Bit će Svete. I njihov život će imati smisao. A vi? Vi ćete shvatiti da je put vaših roditelja bio pretežak. I posvetit ćete i vaš odnos s njima. I cijela loza iz koje ste nikli, bit će ostvarena. I svi će vam biti zahvalni.

ponedjeljak, 09.06.2008.

mi bi htjeli...

Htjeli priznati ili ne, postoje određene stvari koje je potrebno znati prilikom razmišljanja o sebi u odnosu s drugima.

Jedna od prvih je pojam ili priroda odnosa. Točnije interesantno je znati radi li se o odnosu s drugim ljudskim bićem (čast onima koji imaju odnos s bundevom) ili se radi o vezi s navedenim.Postoji određena razlika i nije mala. Odnos je nekakav sinkroni titraj, nekakva rezonancija s drugima. Uspostavljanje ravnoteže i frekvencija (vibra, za društvo) su temelji takve povezanosti. Nema tu uvjeta, osim jednog: slično privlači slično. Veza je već nešto svima jasnije i prihvatljivije. Sastoji se od dvoje i lanca. Jednostavno, jasno i funkcionalno. Ono sa dva je jasno, a i lanac je jasan sam po sebi. Za dublju analizu lanca dovoljno je pogledati oko sebe i sebe i vidjeti pregršt raznih uvjeta i nagrada/kazni varijanti. Barem se tu ima štogod za reći.

Druga zanimljivost vezana za pojam povezanosti s drugima jest pitanje svrhe s nekim. Iako je naizgled glupavo, nije. Po cipele ne idete u mesnicu, a po opuštanje ne idete na ekstremne sportove. Pa zbog čega bi partner morao trpiti naše razne potrebe i nagone i na taj način uništavao sebe.

Pitanje ima svoju dubinu i širinu. Možemo postaviti slijedeći cilj: imati skladan odnos, biti ostvaren, naučiti neki posao, zaraditi novac, biti siguran, raščistiti odnose sa svijetom...i onda nađemo njega/nju i onda ga/ju tešemo i maltretiramo i mislimo da smo mi bogomdani. Pitanje samokritike nevjerojatno brzo iščezne kad uđemo u vezu ili stupimo u odnos. Nitko, nitko kao ja...Kad pođe po zlu, na pitanje o povezanosti, najčešće se odgovara sa “zar ja nemam pravo na ljubav, ja samo želim dragu osobu da me voli, da mi kuha, da meni...da za mene...da joj ja...”. I Crni Cigan (oprost Romima dragima, ali takva je sintagma) želi sretan brak, želi uspješnu vezu i da mu/joj djeca rastu i da imaju para do neba. Pa šta?! Pa svi to žele i koliko to ljudi ima. Koliko ljudi u vašem susjedstvu živi tako?? Ja ih nisam puno sreo. Postavljao sam si pitanje zašto je tomu tako i godinama pokušavao doći do odgovora. I nakon bezbrojne svađe i prepirke, sjeo sam i razmislio i osjetio to drago stvorenje i nekako je došlo samo od sebe: pa ko sam to ja da se meni svaka želja mora ispuniti, ko sam to ja da se ponašam razmaženo i tražim da žena s kojom živim bude ono što ona nije. Iz sve snage je glupost tražila način da uništi sve ono lijepo i pokušala da pretvori odnos u vezu, nešto adiktivno, nešto što se mora. Dugo vremena je opet prošlo nakon kojih sam postavio osnove odnosa na svoje mjesto i još uvjek traje taj proces, ali nešto se mijenja.

Sjetimo se onih prvih dana kad smo bili zaljubljeni i kad se sve činilo lako, kad smo bili potpuno nesvjesni ičega osim tog dragog bića. I kad je prdnula i kad je podrignuo, bilo je seksi. I onda je zaljubljenost prošla, tj. sami smo je otjerali jer se odnos mora pretvoriti u lanac, takav je program. Mora se graditi, kupovati, štediti, imati djecu pod određenim uvjetima, familija i tako to. Takav je program zajednice. Ima taj program svojih prednosti i kvalitetnih dijelova. Ono što nije zdravo: nezdravo je povjerovati u njega, u lanac. Ako već zajednica traži čvrstu kariku, barem u dijelu intime zadržite slobodu. Nemojte u svog partnera trpati svašta kao u kantu za smeće. S posla, s druženja, iz maštarija...nije on/ona tu zbog toga. Nitko nije prihvatio biti u dobru i zlu da ga/ju onaj drugi jebe u glavu 24 sata. Postoje biološki zakoni, postoje pravila zajednice, postoje univerzalni zakoni i niti jedan ne propisuje zajebavanje. Čak niti kao šalu. Sve naše frustracije, sve naše želje, svi naši strahovi, sve naše perverzije samo čekaju da budi prolivene po najdražima: roditeljima, partnerima, djeci i oni su nam najviše krivi. Mi smo zlatni, a drugi su zakurac i nitko ne vidi kako je meni i sve tako godinama.

Postoji i jedna mala, često previđena činjenica (tribute to prof.TB), a koja se zove – povezanost sama. Povezanost sama, kao ljubav, kao brak, kao roditeljstvo, kao bilo kakav odnos dvoje – je apsolutno živo biće. Puno življe nego sudionici odnosa kao takvi. Brak je često na samom početku kao mladica koja strahuje od svega, vremena i suše i žege...ali jednog dana ojača (po meni,to se događa oko sedme godine). I tada je pomalo neovisan od bračnih drugara. Čak i ako oni zaborave da su u braku, Brak ne zaboravlja. I umjesto da postane generator energije dvoje ljudi, transformator u dobro, Brak zna postati Mrak i počne se ponašati kao Grad Tame. Svi akteri su stalno u strahu, stalno se nešto događa čudno, a samo u cilju iscrpljivanja energije. Ali to je i logično. Zamislite da zasadite mladicu šljive ili smokve i nakon sedam godina što je preživjela sve, počnete je zanemarivati, rezati grane, vješati veš...nije drvo glupo. Prije ili kasnije će vam podići temelje od kuće. Eto vam na.

Nisu stvari crne, ali nisu stvari niti bijele. Stvari su direktni odbljesak nas samih. Osoba koju sam odabrao da živi sa mnom zbog njenih kvaliteta, ljepote i duha nije nužno osoba koja bi trebala sa mnom planinariti i razgovarati o znanstvenoj fantastici. Mi smo počeli doživljavati vezu ili odnos kao život u Pevecu. Ispočetka šrafi, a nekoliko godina nakon hoćemo unutra i pršut i vrhnje i cvijeće i ljubazno osoblje i na čekove. Ma da! A mi smo uvjek u pravu. Svi radimo takve neke glupe greške, umjesto da odrastemo i preuzmemo odgovornost za sebe i svoje želje. I da malo više razgovaramo kao ljudi, a manje kao pametniji i još pametniji. Iako je glup gluplji bolja usporedba.

Daklem, ako postoji neka novost u vašem životu bavite se njome. Dozvolite da zaživi. Nemojte uskraćivati partneru pravo na uvid, nemojte skrivati, nemojte se ljutiti ako ne razumije. A kad ta stvar postane dio vas, partner će i onako imati potpunu korist. Crpite energiju iz odnosa sa partnerom, a ne iz partnera. Volite ga. Ja se uvijek ispočetka volim zaljubiti u svoju dragu suprugu. I bez odnosa s njom, upravo s njom, nikako ne bih uspio doći na mjesto gdje se sad nalazim. Došao bih negdje drugdje, ali meni je ovdje dobro. I ima dalje odavde.

Volite se, nek vas Duh blagoslovi sve i prihvatite onoga kojeg ste odabrali u potpunosti. Koliko će trajati i kakav odnos će biti ovisi samo o vama. Birajte pažljivo, prihvatite odabir i uživajte u njemu. Ionako je sve ovo samo San. Lucidni snovi omogućuju ljudima da biraju tijek sna. Ipak, ta mogućnost ovisi o Spavaču.

petak, 06.06.2008.

Mediji i život

Svi nešto čitaju. Malo novina, pa SMSove, pa surf amo-tamo, pa stručna literatura. Pa malo banneri, pa malo telka, pa reality...sve po malo. Čitao ja puno o manipulaciji medijima i manipulaciji medija. I nikad da skontam kako jedna reklama za veš-mašinu utječe na psihologiju jednog glasača. Prolazilo dosta godina. Bavio se ja svim i svačim. I manje više sve isto: kupi, zaračunaj skuplje, prodaj. Napravi, prodaj. Ispričaj nešto. Ali nikako da skontam koji mehanizam utječe na svijest potrošača. Slika mi je jednostavno bila preogromna. I tada pročitam klasik psihoterapije od C.G.J. O psihološkim tipovima i tamo se pojavi jedna rečenica koja kaže ''Čovjek nije u stanju misliti i osjećati u istom trenutku''. I paf. Sve je odjednom imalo smisla.

Svaki lik koji ima stav, o njemu razmišlja. Može se osjećati u pravu, ići za dobrotom, Bogom...ali misao je prva. Svi imaju potrebu suditi o svemu, imati kritiku na ovo ili ono. Te vlada, te EU, te vozač u susjednom autu, majku mu jebem... Sve su to stavovi i proizvodi mentalne aktivnosti. Naš život u mentalnom smislu podrazumjeva akumulaciju iskustava i slika. Tako se gradi od malena i s vremenom, kako starimo, mi smo jedna banka podataka ili popularno 'data base'. Pa?

Dok mi to sve vrijedno radimo naš sustav potiskuje osjećaje i ne dozovljava im da isplivaju na površinu. Tada je čovjekov status zatvoren, fokusiran ili u konačnom smislu vrlo skučen. Hranimo se sa podacima, strukturama misli, odabirom boja za omekšivač i ocjeni sisa na ekranu. I cijelo to vrijeme ne osjećamo. Ne osjećamo sebe, druge, život, strujanje energije, ljepotu...ništa. Ne osjećamo je li informacija istinita, trebamo lli se pokrenuti ili ne. Mi uz svu tu ekstr-kritičnost presatjemo rasuđivati što je za nas dobro ili ne. Emocije su nam raspadnute i naš sustav trpi velika oštećenja i ugroze.

To je bilo prvo iznenađenje. Drugo se pojavilo kad sam shvatio koliko osjećaji mogu postati divlji kad najedamput krenu u svijest. Mentalna slika se sruši, pometena, i ono što se počinje javljati može se nazvati 'wild ride'. Dugo godina represije i stalne ugnjetavanosti od strane mentala uinile su osjećaje potpuno nepredvidivim i zastrašujućim. Ono što smo koristili kao osnovno sredstvo komunikacije sa svijetom kad smo bili mali, jer baza podataka nije bila baš bogata, znači sve one emocije, intuicija i instinkt su danas u lancima. Reći nekome da ga voliš, da ti je drag, imati povjerenja, osjećati se dobro i smireno, ufati se u život – sve je to danas u kategoriji ludila i pomaknutosti. Nema se dokaza i nitko to nije odobrio.

Ljudi koji ipak na neku foru počnu sa energetskim radom, da li kroz emocionalni razvoj ili koristeći neku od energetskih disciplina, doživljavaju jednu drugu problematiku. Naime, osvijestiti emocije ili barem biti na tom putu, osoba dolazi u stanje povišene frekvencije titraja ili seljački rečeno, kuži stvari drukčije. Klasične mentalne zamke su pre-providne jer su i inače zamišljene za stoku. Međutim takve osobe prolaze jedan drugi put, put integracije u društvo. Naime, smisao razvoja nije osamljenost niti pljuvanje po svima, već oplemenjivanje zajednice kroz svoj život. Naravno da se tu nalaze razne de-indetifikacije, de-automatizacije, de-socijalizacije i razne druge oslobađajuće potrebe. Ipak, osoba koja je ostvarena nije u sukobu sa zajednicom, već njen temelj. Dotle je mukotrpan put i svjetlo se nikad ne nazire na kraju. Naše sitne veezanosti naši nerješeni emocionalni vuzlovi s drugima omogućuju da smo sa svima dobri osim sa dragim osobama. Njih počesto ne razumijemo, želimo ih natjerati da preskoče mjeru koja nije njihova. Ali sve to spada u učenje. Jednako tako, kad je osoba otvorena, nema uvijek kritičku svijest. Taj balans je nasušna potreba svih onih koji ne čitaju ''24 sata'' nađenih u tramvaju.

Pa gdje je onda uloga medija u svemu tome? Pa da nas informira o ulošcima, gdje je rasprodaja i kad su Ratkajevi. Sve ostalo se nalazi u nama. Svaki put kad osjetite da imate stav o nečemu, koliko god to plemenito i kvalitetno bilo, zastanite i osjetite sebe. Vidjet ćete da ispred vas, sugovornik prestaje biti protivnik i netko tko je nedokazan i možda ugledate suprugu, prijatelja ili možda sina. Osjetite taj trenutak u potpunosti. Prigrlite tu osobu i ne recite ništa.

četvrtak, 08.05.2008.

Vječni Veliki Brat - od tetke

Sve je danas reality: show, posao, selo, brak...i razmišljah – kako ljudi pristanu na to? Kako im ne dopizdi? Kako nama ne dopizdi? Psiholozi vele da je voajerstvo veliki stimulans i da je ljudima drago promatrati tuđu muku. I da sudionici rade sve to radi reklame i kamera. Kad se čovjek zapita o takvim emisijama, stalno se spominju kamere, voajerstvo i kak su glupi. Ja sam malo pozabavio svoje moždane sa samim Velikim bratom i njegovim zapovijedima. Tjedni zadatak, dnevni, zadaci za budžet i sra sra...

Jedna prosječna osoba tijekom života – šta radi? Živi. Što to znači? Pa svakom svašta. Neko crta, neko jede, neko pleše, neko trčkara. Ali to sve ljudi rade zamjetno manji dio vremena u svom životu. Pa što onda osoba radi? Izvršava zadatke!!!
Točno, izvršava dnevne zadatke, tjedne zadatke, mora izvršiti određeni zadatak da bi dobio džeparac, budžet, poklone. Ima određeno kad smije ići na odmor. Ima svoj predviđeni sat privatnosti. Sustav izvan 'svijeta' te osobe brine o svemu. Naravno, tako se bar prikazuje cijeli film. Kao najbolja ilustracija je prosječni blagdan. Moraju se ispeći određena jela, određeni kolači, određeni ukrasi, određeni džemperi. Najčešće od sponzora, mame, bake, tate i strica iz Amerike. Osoba naravno ne razumije čemu je to potrebno, ali za mir u 'kući' i z ispunjenje zadatka – sve!

Jeste li se ikad upitali od kuda dolaze ti propisi i šta se događa ako ih ne poštujete? Izolacija i izbacivanje iz kuće. Naravno, oni koji prenose propise nisu oni koji su ih kreirali, već samo pripitomljena čeljad koja ima zadatak pripitomiti drugu čeljad. Zakon je donio netko drugi, naravno. Seže još od Boga osobno. Bog je jednom naredio da kiflice sa sirom moraju biti premazane sa putrom.

Propisi su kao i vicevi. Kad ih netko sam smisli, nije baš neka fora. A većinom nitko ne zn odakle dolaze. Čak je i nečija mama od mame naučila od nekog. OK, priča je i nije zanimljiva. Ali ono što je sigurno zanimljivo jest da osoba – subjekt ima potrebu da je nezadovoljna sa cijelom situacijom koju 'mora' izvršiti. Nitko ne voli regule i pravila, pogotovu kad se ne zna izvorni smisao, osim da se mora... I tada nastupa dijalog sa Bogom. Uključuje Boga, seks, ukućane i osobu koja trpi. Najčešće ide: Svi me jebu, Jebem im mater, stalno moram čistiti za njima, Bože oslobodi, ne zna nitko kako je meni, moram raditi cijeli život za nezahvalnu kopilad.

Zaista, bilo bi zanimljivo kad bi ta osoba čula glas u glavi koji kaže: znam ja kroz šta ti prolaziš, ali izdrži jer te čeka velika nagrada na kraju. Jedna mala opaska: Na ovu prilično čestu maštariju nadovezuje se zaključak da Život vrijedi samo u svojem prolasku i da je Smrt ono čemu se svi vesele. No, iskustva pokazuju da se i ne vesele previše. Daklem, Bog kaže nek bude sve po njegovom, pravila se moraju poštovati, ali nagrada je zagarantirana. Tada osoba dobije snagu, ispeče kiflice i ćurku i ide na posao svaki dan. Nekad se čak i smješka jer osoba zna nešto što drugi ne znaju, svoju tajnu misiju i nagradu koja samo nju čeka.

Nakon ovog bulažnjenja spreman sam za još jednu abominaciju koja kaže: Big brother i sličan mu šov nije nešto na što se ljudi moraju privikavati, već je direktna materijalizacija duhovnosti puka, tj. Prikaz sjedinjavanja Boga i čovjeka u čovjekovoj muci i pogibelji i svjedočenju istoga. Prosječnom čovjeku je glas onog Big Brothera u ispovjedaonici (primjećujete sličnosti) glas Boga na nebesima koji mu govori što da radi i koja kazna/nagrada čeka zaslužnog. Medijsko svjećenstvo je otkrilo ovaj način ispoljavanja potisnutih težnji prosjeka i prosjaka, a BB je magijski ritual približen čovjeku. Čovjeku koji u svojoj BB kući živi zadnjih puno godina, tamo je rođen/a i starci su tamo rođeni, ovo je prikaz Božje volje i simbol zajedništva. BB kuća ima svugdje i dobro se zapitaj koja pravila vrijede u tvojoj kući i koja od njih ne-smiješ prekršiti...

utorak, 06.05.2008.

Arhetipski tijek

Duša – pneuma, Ruah – ima neke svoje značajke. Ona o kojoj želim razgovarati je upravo vezana za disanje. Udah i izdah imaju svoje značenje u skoro svim kulturama i filozofijama. Neke analogije su evidentne kroz progresiju i regresiju:
* populaciju
* kulturu
* umjetnost
Neka doba predstavljaju ekspanziju, a neka druga doba predstavljaju redukciju navedenih stvari. Danas smo svjedoci uništavanja čovječanstva, koje slijedi doba masovne populacije naroda. Nema tu neke simetrije, ali postoji uzorak. Ovo je jedan zanimljiv pokazatelj onoga što želim naglasiti.

Čitajući tekstove o starim filozofima i vođama, nameće se lik i djelo tih imena i njihovih sljedbenika. Međutim, nekako se zanemaruje činjenica da su osim Aristotela i Platona i Demokrita u to doba živjeli i neki drugi ljudi. Ti ljudi su proživljavali aktualnu kulturu i filozofiju i ugrađivali je u svojsvakodnevicu. Proživljavanje kulture atomista ili sofista ili animista u svakom slučaju utječe na kolektivno nesvjesno. Rečenica '...obilježilo je to doba...' ne prikazuje da se u isto to doba pojavilo i stotine drugih eza i ideja koje isto tako nisu zaživjele. Dakle, razlike između zapaženih i ne-zapaženih je isključivo u potencijalu lokalne ekipe da ugrade novu ideju u svoje postojanje i žive u skladu s time.

Mi smo danas svjedoci prikazivanja raznih ideja i svjetonazora koji nastaju i nestaju. Te ideje nalaze sljedbenike i oni daju život idejama. Žive za njih, žive s njima i umiru za njih. Zanimljivo je da se današnje ideje naslanjaju na neke drevne, a opet nisu iste. Slične su i prikazuju vrijeme koje prolazi i svijest koja se razvija. No, to je samo patka. Glupoščina.

Tijekom vremena se događalo puno stvari. Duša čovječja je disala, udah-izdah, i generirale su se ideje koje su kormilarile kolektivom u lokalno-prostornom i lokalno-vremenskom segmentu. Putem kolektivnog nesvjesnog te 'informacije' su izgrađivale ljudski rod. Platon nije bio ništa gluplji od današnjeg filozofa zbog nedostatka tehnologije. Svijet je i tada bio predmetom procjene i promišljanja. I tada se koristila duša kao univerzalni jezik koja svojim putevima prikazuje ustrojstvo svijeta. Tadašnji čovjek nije bio ništa primitivniji od današnjeg. Današnji čovjek ima samo jedan nedostatak: on misli, a ne osjeća. Ima tehnologiju da se brine za njega.

Izgradnja ljudske duše ne prestaje od dana prvog do danas i neće prestati dok se ne integrira u Jedno. Duša nije Sve, duša je Jedno. Unutarnje ustrojstvo ljudskog kolektiva opisano u arhetipskim varijablama služi se karakteristikama pojedinih arhetipova da ubrza ili uspori ili bolje rečeno da generira disanje Duše. Svi mi odvajkada predstavljamo komponente ili progresije ili regresije ljudskog roda. Zato i imamo suprotstavljene, dualne likove u predajama i surovoj stvarnosti. I ljudski rod ima svoj vrlo lako prepoznatljiv tijek složen od rađanja i umiranja. Civilizacije rastu i umiru. Ljudi opstaju. Izmjenjuju se određeni parametri, ali disanje ostaje. Zar nije i prethistorijski čovjek imao strah od smrti i želju da mu potomstvo preživi? Koja je razlika između nas i njega? Nameće se odgovor da je tehnologija, kultura i kojekakve druge suvremene gluposti stvari koje nas dijele. Međutim uvidom u isto vidimo da je i tadašnji čovjek imao kulturu i tehnologiju i umjetnost. Vrlo praktičnu i vrlo upotrebljivu.

Kako se vrijeme mijenjalo i kako su civilizacije dolazile i prolazile, ideje su se mijenjale. Dolazile su progesivne ideje – o stvaranju svijeta, o napretku, o moći. To su bila vremena udaha i boljitka. Tada je društvo gradilo sustave, razvijalo umjetnost i talente. Arhetipovi su se stvarali, mladi bogovi su dolazili na tron. A onda se pojavljuju regresivne ideje. Ideje redukcije, kazne, rata, depopulacije. Vrijeme izdaha i vrijeme povraka na staro. Skoro kao borba Jupitera i Saturna. Arhetipski modeli su strah, kazna, starost i iskustvo. Mrak. Vjekovna borba dobra i zla i dana i tame je naravno prisutna ovdje.

Pa gdje je onda problem? Zašto mi mislimo trenutno da smo nešto posebno od nekih pređašnih stanovnika duše? Gdje leži ignorancija? Mi se nalazimo u trenucima u kojima se čovječanstvo nalazilo odvajkada. Sumnjamo u stare bogove, Saturn gubi moć, ali žanje sve što stigne. Redukcijska snaga kolektivnog nesvjesnog ruši sve ono što je čovjek maštao. Pojavljuju se proroci kao i u sva druga vremena čovjekova. Spominju se godine. Neki spominju Sudnji dan. Neki spominju Dan skoka Svijesti. Svatko ide svome Bogu. Ali ova situacije se pojavljivala puno puta i spada u životni princip Duše čovječje. Možda je stvarno Duša došla u jednu novu fazu u kojoj ne treba tijelo ili prirodu, ali Duša diše. Današnji tirani nisu drukčiji od svih drugih tirana kroz povijest, osim po jednom: Duša iz kolektivnog nesvjesnog lagano prelazi u svijest ljudi. Tirani modernog doba su zaslužni da se Duša prikazuje ljudima i da ljudi postaju svjesni. Da nema Lex Luhora, ne bi ni Supermena bilo. Današnji tirani i manipulatori su izmanipulirani od strane Ljudske Duše da na krvav način i eksplozijom svijesti izvedu rađanje novog Udaha i novog progresa ljudskog roda.. Nikad u povijesti nije bilo toliko ljudi udruženo u projekt progresa i slobode kao danas. Nikad, u poznatojpovijesti, ljudi nisu stvorili tehnologiju koja bi im omogućila da se udruže.

Novo doba je došlo. I proći će. I doći će smrt i tuga i hladno. Ali zato da uživamo u onom što jest i onom što će biti. Sve je bilo i bit će. Mladi bogovi će doći i donijeti slavu. Poslovi se javlju i poslovi propadaju. Život nema alternativu. On je potentan i moćan i postojan. Stari bogovi idu na počinak.

ponedjeljak, 05.05.2008.

Panda rei...

Kažu prosvjetljeni da je svaka misao, sve što se pojavi u umu – nedostojna pažnje. Svaki konstrukt uma je smeće nagomilano godinama kondicioniranja, dresure i sjećanja. Jednostavno ne-bitna.

S druge strane uronjeni smo svakodnevno u kašu gluposti, bola i tendencija i pomalo je glupavo ne primjetiti sustav koji mi ljudi održavamo živim. Stoga smatram da je određena nepristrana i objektivna opservacija potrebna. Za duševno zdravlje.

Prateći malo medije i prijenos financijskih kretanja, napisa na webu, priča ljudi po kuloarima, počela se pojavljivati slika odgovora. Pitanje je glasilo: what the fuck is going on?

Slika prikazuje dijete od 5 godina pomalo retardiranog, sa zrelosti dvogodišnjaka, kako se igra odraslog čovjeka. Nije to čudno. Prosječan čovjek prikazan kroz neku jednadžbu sveden je na emocionalnog idiota. Takav homo autofuckus proživljava svoj život kroz san u kojem sanja da se nešto bitno događa. Ipak, kad bi jednadžbu njegovog života sa svim događajima i situacijama počeli skraćivati matematičkom operacijom, tada bi došli do nekog razlomka koji je pomalo bijedan. Sedamdesetak godina bi se svelo na dva-tri dana iskustava i prilagođavanja, a svo ostalo vrijeme je neka masa ponavljanja, karmičke zajebancije i propuštenih šansi. Nije to lijepo reći. A bogme nije lijepo to niti proživljavati.

I onda se takvoj osobi daju prava, resursi. Počne odlučivati, počne zastupati...počne dizati kredite. Većina ljudi diže kredite jer se može!? Jer su kreditno sposobni!? I tada nastupa nerazvijeno, retardirano dijete na scenu. Klincu koji se godnama igra sa šest kocki, stavite par 'iljada komada. Logično bi bilo da si netko tko mašta ''...eh, da je meni...kad bih barem...zašto ja nikad...?'' jedva čeka priliku da ostvari svoje snove. Na nauče nešto. Da otputuju negdje. Na napokon jebu kak se šika. Ali ne! Prvo k'o pravi mali retard, pogledaju u hrpu i ne znaju kaj bi s tim. Tada traže drugog retarda i gledaju kaj je on složil. Pa probaju. Nema kule, nema vlaka, nema svemirskog broda. Grade se črčke i điđe. Dobile se kocke pa nek se igra. Svi tužno danas gledaju GROBEX. Svima je muka. Ali jednom se živi. Pa kud puklo da puklo. Svi su tako veseli što mogu stvarati. Ali znaju stvarati samo sa nacrta. I to ne makete broda ili automobila. Nacrt ne smije biti zahtjevniji od olovke ili kotača. Prosječni idiot mora biti sretan i uspješan.

Ne bi priča bila tužna kad bi bilo dvije lude u Hrvata, pa kao seoske lude, da primaju svo emocionalno smeće seljana. Problem je epskih razmjera. Nema hlada danas za nikoga, jer ono dijete koje dolazi na površinu svakog pojedinog poreznog obveznika svaku pogrešno složenu kockicu uništi. A na kraju ih mora platiti. Platiti jako puno. Svi danas seru o lošoj državi. Lošoj fiskalnoj politici. Onima 'gore'. Nažalost, priča je jako daleko od istine. Oni 'gore' su samo dobili kockice koje netko drugi plaća. Nema onih i ovih. To je inverzna slika seoske lude, gdje luda nije retard, već poglavar sela. Koji vlada ludama.

Gledao sam starce. Čuo priču o njihovim starcima. Gledam okolo ljude. Svi su se nadali najboljem. Prolazile vojske i tirani i dušmani i komiteti i bauštele. Sve se mijenjalo. A rezultat uvijek isti. Pomislio sam da ne gledam možda u krivom smjeru. Samo je jedna stvar uvijek ista: ljudi – akteri gluposti. Slijedeća misao je bila: da nije to neka greška, pa ne mogu svi biti u krivu. A onda se sjetih slike kao odgovora. I slika postade film, dobila je život, dinamiku.

Nema ovdje gorčine. Ovo je jednostavna opservacija. Zato je vrijedna. Nema krivca, nema suca. Samo glumci koji se stvarno trude. Vjerojatno tako treba biti u široj priči. Nemam ništa protiv filma. Jedina potencijalna opasnost leži u mogućoj želji da se pomisli da je to stvarnost. Jedan frend mi je u kinu rekao da s vremena na vrijeme pogledam u zvučnike sa strane platna, kako bih pažnju odvratio od projekcije i hipnoze. Dobar savjet. Slušam ga i danas.

Ne gubi se puno od ugođaja!

utorak, 22.04.2008.

Malo o pričanju knjiga

Audio knjige su potojale oduvijek. Mediji su se mijenjali, struktura knjiga se adaptirala i prilagođavala tehnološkoj i kulturnoj svijesti ljudi, no koncept ili smisao knjige je oduvijek prisutan. Nekad su ljudi prenosili knjige i pjesme i dramatizirali događaje dalekih krajeva osobno, stvarajući kulturu pričanja. Dakako da je to doprinijelo razvoju kulture, ali i unaprijeđenju psihe kolektiva. Skupine ljudi, obitelji, plemena, a kasnije i interesne skupine sa večeri poezije, razvili su odnos zajedništva. Na taj način je stvoreno iskustvo dodira nad-realnog što je zajednici omogućilo da ispuni određene uvjete za kulturnu evoluciju. Na taj način je svrha ispunjena na razini subjekta, zajednice, a sekundarno na razini smisla ili sadržaja. Kolektiv je taj koji je priče koristio da se reflektira njihov život, da se ujedine i identificiraju sa herojima i bogovima. Sadržaj samih priča je bio sekundaran jer je arhajski čovjek znao da u svijetu nema doslovnosti, nema čvrste mjere. Na taj način je omogućeno da se ljudi razvijaju sukladno njihovi mogućnostima i u skladu sa zajednicom.

Danas je malo drukčije. Još uvijek se prepoznaje trend čovjekve evolucije. Čovjek napreduje, svakim danom i svakim svojim činom. Međutim, zanimljivo je da zajednica nema trend napretka, već zajednica temelji svoje postavke na razini analize i sinteze. Analitički čin zahtjeva od subjekta, člana zajednice da se odredi prema zakonima zajednice, a ne prema svojim težnjama, što pojačava subjektovu osamljenost i pritisak na njegovu psihu. Sinteza zajednice se događa van mogućnosti i percepcije ljudi, koji zajednicu čine. Na taj način obitelji prestaju biti čvrste, gubi se tradicija jedne obitelji u neskladu naroda.

Kulturni razvoj svakog čovjeka se danas temelji na indivdualnom razvoju i pritisku – nauči ili umri, postani otpadnik. I taman kad osoba svlada jednu prepreku, cijeli sustav se mijenja. I tako sve dalje i dalje. Knjige su postale izvori informacija, priručnici koji donose ljudima uvid kako su neki drugi uspjeli voljeti ili boriti se ili baviti se nečim. S te strane knjiga daje uvid u strahovito polje znanja i slika i omogućuju čovjeku da barem na trenutak postane subjektom šire zajednice ljudi, da se osjeti povezanim. Nažalost ukoliko nisu izgrađene pretpostavke da se tematika prokomentira ili zaživi u zajednici, subjekt se vrlo brzo transformira u objekt sustava i nužno se pokorava zakonitostima koji vladaju njime.

U odgojnom i obrazovnom smislu audio knjige, kao i mnogi drugi humano-interaktivni mediji (kazalište, grupni rad, sport) omogućuju jednu zanimljivu pretpostavku: da roditelji i djeca, odgajatelji i djeca, djeca i djeca zajedno prisustvuju tom nad-realnom činu. Naime, dijete ima potrebu imati razvijene i skladne odnose sa svojom užom i širom okolinom. Roditelji su oni koji su sve djetetu. No, ukoliko roditelj nema pristupa ili ne sudjeluje u životu djeteta, recimo kulturnom razvoju, stvara se određena praznina koju i dijete i roditelj pokušavaju kompenzirati. Ne nužno sa uspjehom. Kad se uvid u djetetovu percepciju književnog djela temelji isključivo na posrednom odnosu – preko ocjene i preporuke učitelja ili odgajatelja – u tehničkom smislu događaji u većini slučajeva završavaju sukladno zakonu i običajima. S pozicije zajednice, nažalost ne. Za dijete je pomalo nezgodno da se njegovo sudjelovanje u sustavu isključivo ocjenjuje. Može se ono i poticati i zanemarivati, ali sudjelovanje u njegovom psihičkom razvoju unutar zajednice spada u domenu ne-manja vremena.

Nema ništa ljepše od sjećanja kad smo bili mali, ali baš jako mali, i kad nas je neka starija osoba stavila pored sebe i pričala neku priču. Taj osjećaj nije imao veze sa pričom, jer kako starije osobe pate od zaborava, pričana je većinom ista priča koju smo napamet znali. Čak i ispravaljali pričača. Osjećaj je temeljen na povezanosti sa zajednicom, sa prihvaćanjem, sa proživljavanjem iskustva zajedno. Da nije bilo tako, ne bismo se niti sjećali toga. Poslušati 'Malog princa' sa djetetom nema veze sa malim pricom kako ga je Exupery zamislio, već ima veze sa malim princom koji je stvoren u obitelji malih i velikih.

Ako ne vjerujete, poslušajte!

subota, 01.03.2008.

WHAT IF?

Svatko je doživio iskustvo promijenjene svijesti! Svatko!

Nekad u školi pojavi se situacija koja nije opisana u udžbeniku, obitelj nikad spominjala, u crkvi i društvu isto ne. Zbunjena situacija, subjekt postaje osobom. Pojavljuje se nešto čega nije prije bilo, pojavljuje se neko Ja kojeg prije nije bilo. Takva situacija se može dogoditi i za vrijeme studija, prometne nesreće, ženidbe/udaje, rastave, poroda, prve ljubavi, smrti. Jednostavno se dogodi. Nekad je to dosta nejasno – primjetiš neke slučajnosti kojih ne bi trebalo biti, vidiš boje malo drukčije, čuješ glas koji te poziva ili jednostavno vidiš anđele, nebesa i koješta drugo. I? Kad si mali – vrištiš 'Mama, mama...' Kad si stariji ideš doktoru ili svećeniku (malo po malo ne funkcioniraš, pa ti frendovi kažu da je vrijeme), pa njima vrištiš 'Tata, tata...'. Kad si jako stariji, držiš za sebe i umreš sa smješkom. Iskustvo 'drukčijeg' je toliko dručije da ne izlazi iz glave. To je jako složeno i u isto vrijeme jako jednostavno. I kad bi nam dopustili da na jednostavan način prihvatimo realnost kad se rodimo fizički naravno da bi na jednostavan način prihvatili i preporađanje drugih dimenzija svoga Bića. Umjesto toga nam daju razna pomagala, igračke koje su predviđene za ovo ili ovo, ispričaju nam priču o realnosti u koju ni sami ne vjeruju. No, ovo nije rasprava o pokvarenosti društva, jer društvo kao takvo isključivo i samo evoluira. Ne možeš kriviti nešto što teži najboljemu. Ovdje je priča o mehanici i dinamici društva.

Što se dogodi kad se obratiš nekome? Samo sjajne stvari.
Kao prvo ideš nekome koga smatraš autoritetom. Pokušavaš u racionalnom umu zadržati doživljaj (koji paradoks – doživljaj nema veze sa racionalnim, ali moramo pretvoriti u drugu mjernu jedinicu), i idući prema autoritetu stoput ponavljaš što i kako se dogodilo, da ne bi postao lud. Na kraju se umoriš i posumnjaš da se to stvarno dogodilo. Onda dođeš. Autoritet te posjedne ko klinca i promatra sa strogim očima. Govorimo ovdje o – ocu, profesoru, liječniku, psihologu, psihijatru, svećeniku, zatvorskom čuvaru i sličnom stvoru kojeg mi percipiramo da on/ona znaju. Pa na visokoj su poziciji, pa zašto ne bi znali. I nakon bezbroj pitanja u cilju saznavanja što si jeo, pio, koju drogu koristio, moguće pedagoške mjere i prijetnje da se neće tolerirati ne poštivanje kućnog reda, da se lijekovi moraju uzimati i da je Isusek umro za tebe, pošalju te van i kažu tvojoj mami, ženi ili razrednici da obrate pažnju. Pa, jebote, nisi bolestan. Samo si vidio svjetlo i čuo neki topli glas kako ti kaže da staneš na cesti, jer će te pogaziti auto. Nisi ti kriv. Ali jesi, itekako se osjećaš jer ukoliko ustraješ na svojim snovima, viđenjima, vandimenzionalnoj komunikaciju, navući ćeš vraga na vrat.

I onda kreneš tragati. Raspadne se sve, obiteljski odnosi (starci te vole najviše, ali ne mogu prihvatiti da im je dijete malo ćuk-ćuk), partnerski odnosi (ti mene više ne voliš, samo čitaš knjigu o glupostima!), poslovni odnosi (no comment!). Ne ostaje ti ništa drugo nego otići ili zatomiti tugu u sebi. Tuga se pojavljuje iz jasnog razloga: sve je manje stvarno od osjećaja više stvarnosti. Čak i omjer trenutka i dotadašnjeg života nosi prevagu u korist trenutka. Ali zbog čega se to ne tolerira u društvu, ako smo svi to doživjeli i ako nas to čini bićima više kvalitete?

Zamislimo slijedeće: rodite dijete u bolnici. Babica uzme dijete. Za stalno.

Nemoguće, zar ne? Pa i nije. Uzmu vam dijete, izmjere i izvažu, registriraju ga, daju mu broj i vrate vam ga vama na čuvanje. Jer vi nemate nikakvih prava na to dijete. Morate ga odgajati po određenim normama, oblačiti na određeni način, hraniti ga određenom hranom i dati ga bilo kojoj instituciji koja ga zatraži, vrtiću, školi, državi, vojsci, poslodavcu. Prije nego postanete ljuti na ovo zapitajte se sa barem malo kritične misli: što vi možete sa djetetom? Ako vam doktor kaže da je bolestan ili lud, mora piti lijekove ili ići u bolnicu, morate ga krstiti (ovdje isprika svima onima na koje se ovo ne odnosi, koji svojoj djeci režu kožicu sa penisa), u školi mora biti dobar ili će posumnjti na lošu obiteljsku situaciju pa će vam ga uzeti socijalna služba, a o državnom pogledu na cijelu stvar da ne govorim. Ako sudac kaže niste sposobni, nije poslušan ili nije odan, ode micek ili u rat ili u zatvor. Gdje je nepodnošljiva lakoća postojanja?
Svi se preporađaju. Sve duše koje su došle na ovo mjesto, treći kamenčić od Sunca, osim fizičke inkarnacije prolaze i duhovnu transformaciju. I ti suci i svećenici i učitelji i diktatori. Svi. Ne djeluje duhovni zov na sve isto. Neke oplemeni, neke razori, a neki se ne snađu, a druga babica – institucija, uzme ga/ju pod svoje i oplemeni zajednicu. Da bi se to preduhitrilo, djeca se učlanjuju u klub na samom početku, kod babice br.1, i živući tako i doživljavajući raznorodna iskustva, donose bodove za svoj klub. Kad se dogodi preporađanje ili kako je Isusek rekao 'Ući ćete u kraljevstvo nebesko tek kad budete poput djece', znači kad se dođe u stanje nevinosti i jednostavnosti, što je u potpunosti prirodan proces, klub u koji je osoba učlanjena, kaže toj osobi da se ne uzrujava, nek mantra, moli, ide i dalje na posao. Za to vrijeme energija koja je oslobođena ide direktno u riznicu date institucije. U svakoj situaciji se niječe osobno pravo na uživanje te energije i pravo da budeš sretan i ispunjen i zdrav. Ne, to se ne smije. Ali s druge strane smiješ i imperativ jest da budeš podložan i da svu svoju energiju daš zajednici.

Malo uvrnuto, zar ne?!

Postoji prirodan način života koji je nama potpuno nepoznat. Ne treba ići u svemir ili čekati Kraljevstvo nebesko. Taj život je tu. Svi koji su osjetili drugu stvarnost, osjetili su i taj trenutak bez prisile i bez drame. Bez iščekivanja. Zato i jesu promijenjeni. Svi odgovori su u nama i sve što je potrebno za razvoj novog života je u nama. Nigdje ne treba tražiti smisao. On je tu. U nama.
Samo nas najčešće nema.

utorak, 05.02.2008.

Kvantno kretanje

Gdje leži problem naše percepcije?

Dugo vremena sam postavljao ovo pitanje i sebi i drugima, no samo pitanje je neobično iz razloga što, prema predrasudama svi bi trebali vidjeti istu sliku u datom prostoru. Ipak postoje dvije zanimljivosti vezane za navedenu predrasudu. Prva je da mi u stvari ne vidimo isto stvari kao i drugi ljudi oko nas i to je uglavnom razlog svađa i nagovaranja i borbe, ukratko-konflikta. Druga zanimljivost jest da niti mi sami ne vidmo uvijek isto uvijek istu situaciju. Jednom je vidimo na način prepun dragosti, drugi put bi pljunuli na nju, treći put smo zamišljeni nad situacijom i tako dalje. Dakle sa slikom situacije, kao takvom, imamo problem. Ali to nije problem percepcije. To je samo razlog zbog kojeg imamo iskrivljnu percepciju.
Pravi problem se nazire u drugoj predrasudi. Predrasuda br.2 kaže da postoji materijalna dinamika među ljudima. Kad pogledamo kroz prostor, mi vidimo da ljudi idu na posao, u školu, voze kao sumanuti, umiru, rađaju se i čini se da je sve to jako vidljivo i jako objašnjivo. Da li je baš tako? Materijalistički pogled na svijet je pogled na svijet vidljivoga. Znanost se širi sa povećanjem mikroskopa ili makroskopa (teleskopa). Ali, što je sa stvarima koje su izvan praga percepcije? Kaže stara mudrost “Mrvica kruha nikad ne može vidjeti cijeli kruh!” i “Čovjek ne može dići kamen na kojem stoji!” Možda smo uronjeni u nešto i samim time ne možemo percipirati našu poziciju. C.G. Jung je izašao iz balona i nazvao to kolektivno nesvjesno. No, što je to?

Kolektivno nesvjesno nije objašnjivo, jer je nesvjesno – tako je uostalom i Jung jednom objasnio. Ali možda postoji neko objašnjenje u metafori koje bi čovjek mogao koristiti barem kao orijentir? Ja sam sebi to predočio na jedan poprilično banalan, ali meni prihvaljiv način.

Priča o Hard disku:

Uzmimo Hard disk od 60 GB i postavimo ga praznog u računalo. Izvršimo sve radnje koje su potrebne da bi se na njega mogli postaviti podaci: Instalacija, imenovanje, formatiranje. Sad je taj disk spreman poslužiti kao dodatni disk na već operativnom računalu. OK. Sad u jednom programu koji se nalazi u osnovnoj konfiguraciji računala napravimo neki tekstualni dokument. Nazvat ćemo dokument “Hominid” (za pokus možete koristiti i riječi 'krizantema' i 'FF23K'), ali ja preferiram 'Hominid'. Pohranimo taj dokument na potpuno čist prazan i formatiran Hard disk koji smo upravo instalirali. Dakle u moru giga-byta postoji jedan mali fajl koji se zove 'Hominid' i on leži na magnetnoj ploči. Samo da vas upozorim: ovaj postupak rade ljudi širom svijeta i većinom nitko ne razmišlja o slijedećem: Iako smo dodali fajl 'Hominid' koji ima recimo 2 MB, disk još uvijek ima 60GB prostora. Znači ukupni volumen se nije povećao. To je prva zanimljivost. To znači da smo unutar uređenog prostora ogradili jedan prostor, organizirali magnetne štapiće ili što se već nalazi na disku da izgledaju kao fajl 'Hominid' i to je to.
Taj fajl ima i neki svoj život: nastao je nekad, otvaran je i čitan, svaki put je sustav pitao 'da li želite spremiti promjene' i kao i svaki drugi fajl, imao je određenu funkciju u ukupnom ustrojstvu svijeta Hard diska. Došli su i drugi fajlovi. Njemu najdraži je bio 'Hominid-ultra' u koji je vlasnik računala vrlo često kopirao (copy-paste) neke rečenice iz osnovnog fajla o kojem priča ide. 'Hominid se nigdje nije kretao, bio je stalno na određenoj lokaciji – pa zamislite da fajlovi trče uokolo.
Jednog dana je netko označio plavim svjetlom fajl 'Hominid' i nekoliko njegovih prijatelja s kojima je komunicirao rečenicama iz teksta. Svi su se pogledali i mislili su da je to prva čudna promjena njihovog statusa. Doduše, nekoliko njih je već preseljavano iz kućice u kućicu, ali 'Hominidu' se nikad ovo nije dogodilo.

Delete.

Otišli su. Tri Mape, 16 fotografija i 'Hominid'. Nestali su. Izbrisani. Ukupno 840 MB je nepovratno izbrisano. No kako je svijet Hard diska vrlo uređen sustav, nitko nije izrezao tu količinu prostora, kao što je naivni promatrač mogao zaključiti. Nitko nije odrezao pola zida i cijeli pod kuće. Jednostavno su magnetni štapići re-organizirani u prvobitno stanje. I Hard disk je i dalje imao 60 GB.


Kolektivno nesvjesno by URSA

Nitko se nigdje ne kreće. Mehanički gledajući, ne postoji dinamika kao takva osim kao manifestacija ili refleksija unutarnjih energetskih procesa. Svi elementi kolektivnog nesvjesnog su statični i programirani. Jedino kretanje unutar sustava je kretanje namjere. Lynn McTaggart i ekipa već dugo vremena provode eksperiment namjere. Ono što je ovdje jedino bitno za naglasiti jest da komunikacija između ljudi, između masa ljudi nije dovoljna da bi se sustav kretao ili izgrađivao. Sustav se izgrađuje isključivo svjesnim djelovanjem (tribute to VAL) i to ne mislim na spašavanje kitova, već jednostavnim svjesnim djelovanjem.

Moguće je da ovo izgleda nepovezano, ali pojednostavljeno glasi: Više koristi čovjek ima ukoliko svjesno sjedne na stolicu nego da danima trči u masi, zato što je 12.30. Interakcija se odvija na jednom potpuno odvojenom kolosijeku, i isključivo na nivo namjere. Kolektiv, Hard disk iz priče, ima uhodana pravila i on nije neprijatelj. On postoji iz subjektivno nepoznatih razloga. Pravi neprijatelj jest subjet kao takav, čovjek osobno, koji pri pojavi zrnca svijesti pomisli da odgovor leži negdje drugdje. Svaki od nas ima pravo svjesno se kretati, jesti, učiti, raditi. Imputirani strah da to nije dovoljno i da ćemo propasti ukoliko se ne pokorimo je iluzoran. Jer je i pokoravanje iluzija. I oslobođenje je iluzija. Svatko Jest. I to je početak mudrosti.

subota, 02.02.2008.

Groundhog Day

Danas je. Nekima je svaki dan. Stoga želim onima koji se svako jutro bude u 6:00 i sve oko njih je uvijek isto, bez promjene, dakle tim i takvim otpadnicima iz kolektivne nesvjesti želim prikazati putovanje gospodina Philla Connorsa:

* Izlazak iz nesvjesnog
* Zbunjenost
* Iskorištavanje prilike - korištenje moći u poznatim okolnostima, manipulacija situacijom, zadovoljavanje i iskorištavanje. Primarno seks i hrana
* Pojavljuje se pitanje smisla svega i zasićenje mogućeg. Traženje višeg cilja.
* Traganje za idealom kroz laž i manipulaciju.

* Raočaranje br. 1

* Depresija i besmisao
* Želja za ilazom iz zatvorenog kruga događanja
* Pokušaj razaranja sustava
* Pokušaj razaranja sebe
* Suočavanje s istinom
* Problematična interpretacija istine - ego je kolebljiv
* Traženje svjedoka svog postojanja
* Razoreni ego traži život u drugoj osobi
* Pojava unutarnje iskrenosti
* Pojava "pozitivnog" = dobrog ega
* Pojava kreativnosti
* "Make everybody happy!"

* Razočaranje br. 2

* Smrt ega.
* Spoznaja o takovosti stvari, životna datost
* Kreativan život bez uplitanja ega
* Oslobođenje

Niakad se ne zna. Možda se zateknete negdje u sredini. A možda sutra ipak bude novi dan...

srijeda, 16.01.2008.

"Biti u pravu" proizlazi iz nekompletnosti duše.

utorak, 15.01.2008.

LifeDrive

Krećem se kroz gužvu u prometu, kroz žilu kucavicu grada. Svi trube. Svi žure. Vraćaju se s posla i idu kući svojim obiteljima. Ovaj put sa prešao nebrojeno puta u zadnjih nekoliko godina. Uvijek isto: gužva, čep, nervoza...nekad kiša, nekad magla ili snijeg. Ali većinom isto. Idem kući, imam cilj doći doma skinuti jebeno odijelo sa sebe i ući u svaodnevicu. Čuo sam da postoje ljudi koji postavljaju pitanja o smislu i takve govnarije, ali ja to ne pušim. Ja trebam doći doma, to je sve. I trebam...ma vidi ga...ma trubi mami svojoj, pička ti materina...dakle gdje, ah da...moram doći doma. To je dio dana. Sad se ide kući. Nešto pojesti, da me nitko ne jebe sa glupostimai pitanjima o ovom i onom. Ne želim pitanja i ne dajem odgovore. Samo da mi je proći ovu glupu aveniju. Oh, Bože koja glupost na radiju. Pa ovo je strašno. Nema poštene pjesme. Sve ide u kurac, znam ja, dobro ljudi vele. Kad dođem doma, promijenit ću ja ploču, neće mene nitko zajebavati. Pa gledaj ti ovo sranje od gužve. Valjda ću se izvući odavde i ući u svoju kuću gdje ću biti na miru i...

Eh, dobro, sad sam došao u famoznu “aveniju gužvi”. Znači da sam dosad na pravom putu. Na predzadnjem križanju idem desno. OK, ima dotle dosta. Malo da vidimo gdje sam. Aha, tu je zdesna ona zgrada gdje je sjedište novina, mislim da se zove Vjesnik. S druge strane, su veliki neboderi. Oznaka za autoput. To je korisno kad se budem vraćao. Bogme, ja ovdje ne bih mogao svaki dan ovako. Pa ovo je suludo. Svi jure i žure. Da ne moram ići u firmu gdje me je stric poslao, ne bih nikad. Možda nedjeljom u 2 ujutro kad nema nikoga. Ali tko se vozi u dva ujutro bezveze. Nego, jesam li u dobroj traci...aha, sad trebam skrenuti. Samo malo, žmiga i opla. Prestrojio sam se. To je dobro. Nije dobro štome lik iza hoće ubiti, ali stari moram desno. Sorry. Aha, još 100 metara...

Hej, pa gdje sam to ja? Vozim se u autu po nekoj aveniji sa svim ovim ljudima. Ali kuda? Zašto? Uopće, znam li išta o razlogu zašto sam ovdje, na cesti? Pišu oznake, skretanja, ali u mom slučaju nameće se pitanje Čemu? Nemam cilj, niti ga se sjećam. Ne sjećam se ni kako sam dospio ovdje. A sad moram voziti u ovoj koloni. Čovječe, pa svi su smrknuti u tim autima. Oni bar znaju kud idu, a opet su nesretni. Možda samo misle da se kreću. Ma, ustvari, baš me i ne zanima. Moram negdje na miru razmisliti. Što sam ono učio, kad ne znaš što činiti kreativno, nađi blokove i smetnje i očisti ih. Nastavak puta će doći sam po sebi. Dakle trebam se riješiti auta, jer moram voziti, ali ne mogu samo stati i izaći jer ću si nevolju navući na vrat. Moram se riješiti opterećenja vozila i okoline i jednostavno stati. Kad stanem, onda ću znati što dalje. Dakle na prvom skretanju iizaći iz kolone, sparkirati se, izaći i vidjeti šta dalje. Možda me baš iza ugla čeka trenutak koji će mi zauvijek promijeniti život...

nedjelja, 09.12.2007.

Ekspresija/Impresija

Kad si običan čovjek ide postaviti pitanja, obično ih formulira na način: što ja moram raditi ovdje? Kad se neobičan čovjek zapita, obično to glasi: na koji način ja mogu izraziti sebe? Zanimljiva razlika i prihvaćam da postoje dvojbe o nastupu i smislenosti uvoda, no tema je ekspresija i impresija.

Čovjek-individua-subjekt je skup termina koji se tijekom vremena jako često koristi u opisu ljudske djelatnosti, postojanja, filozofije, psihologije, znaosti i šire. Negdje usput je stvorena razlika između čovjeka i svega drugoga oko njega, iznad i ispod njega i čak unutar njega. Negiran je čovjekov ne-funkicionalan i ne-profitabilan dio poput duše i duha, a ipak je sve što čovjek predstavlja odvojeno unutar tijela, osjećaja i misli od nekakvog imaginarnog centra. Upitao sam se da li taj centar postoji ili je imaginarno formiran kako bi služio tezi o zarobljenosti unutar tijela, osjećaja i misli i došao do zaključka da postoji centar, ali ne onakav kakav mi zamišljamo. O kvaliteti centra toliko, no ono što je zanimljivije u ovom trenutku jest, što taj centar za nas znači. U svakodnevnom životu imamo ulogu pasivca, onoga koji trpi (glagoli su čak podijeljeni u radni i trpni – kad ne trpiš onda radiš :) i taj sustav je izgrađen na nečemu što se zove impresija i fascinacija.

Zamislimo slijedeće: kralj neograničenog kraljevstva i moći, veliki broj podanika i zemlje i resursa i svega ostaloga oko njega, nema bolesti, nema gladi, nema rata – šta takav kralj radi? Zanimljiva je činjenica da taj i takav kralj (naravno ako nije dio neke patologije – što se ipak može uzeti kao mogućnost) dakle, taj i takav kralj se izražava u svome kraljevtsvu. Vidi sebe i kraljevstvo kao jedno. Pobune nastaju onda kad postoji red i nered, kad postoji vanjski i unutarnji neprijatelj, ali kad je svugdje harmonija ili kad se kreće sa pozicije harmonije svih sustava, tada je jedina opcija ekspresija i manifestacija. Konflikt jest poslijedica odvojenosti sebe i ne-sebe, ali ako je sve oko Sebe isto tako Ja, tada konflikta nema i počinje kreativnost.

Što jest impresija, a što ekspresija?

Impresija je (u-tisak) je skup svih programa koji se prenesu iz vanjsog svijeta u unutarnji svijet dišućeg čovjeka. Svi stavovi, sva divljenja prema vanjskim kriterijima, sve sve sve što “vanjski” svijet pruža kao gotov proizvod.

Ekspresija je (is-tisak) nešto što bi se slobodno moglo zvati alkemičnim procesom. U alkemiji neki debs mantra na olovom i radi zlato. Jako bitno i to je ono što se prikazuje puku. No alkemijski elementi su prisutni u ekpresiji iz jednostavnog razloga što se nutrina, ali ona istinska nutrina, koristeći ne-svete elemente ili programe, manifestira. Najgluplje rečeno, kad pjesnik, koristeći simbole koje je učio i koji su promijenjivi iza svake državne granice, napiše pjesmu koja zatitra srce svakom na planeti, čak i onome koji ne zna čitati.
Problem sa ekspresijom jest taj što nije ugodna raji, politici, religiji iz prostog razloga što je neuhvaljiva i van kontrole. Ekspresivna žena nije seksi. Ona jest lijepa po svim kriterijma svemira, ali nije seksi jer ne privlači. Ona sija. Djeca su ekspresivna i stoga ih treba pošto-poto staviti pod kontrolu i naučiti redu. Mislioci, vizionari, pravi znastvenici nitko nije prihvaćen. Prihvaćen je njihov rad nakon njihove smrti najčešće, tek nakon dugih obrada i prerada i adaptacija sustava koji ih proganja za života i ne dozvoljava im čak i da jedu i da žive dstojno, kao ljudi.

Presveto trojstvo nas na planeti Mental – Osjećaji – Tijelo ima samo jednu svrhu: Biti kanal za manifestaciju i objavu onoga Jednoga. Sve ostalo je laž.

Mental, kad je ne-svet, bavi se imaginacijom prošlosti i budućnosti. Ukoliko je fasciniran vanjskim, a to je po defaultu tako, tada mental planira, zamišlja, zaluđuje se, sam je sebi bitan, procijenjuje, bira, odlučuje, boji se, frustrira se, dosađuje se i tako dalje

Posvećeni Mental u harmoniji sa ostalim sustavima (osjećajima i tijelom) vrstan je alat za manifestaciju Ideje, Svetosti, za Objavu.

Ne-sveti osjećaji se bave utjecajima vanjskog svijeta i unutranjeg stanja čovjeka. Većinom je to na bazi žrtve i pasivnosti. Tako se nešto želi, voli, boji, mrzi, tuguje i patnja kao posljedica postoji u najvećem dijelu odraslog života. Trgovanje ne-svetim osjećajima je jedini pravi business danas i sve se vrti oko toga. Čak i medij na kojem ovaj tekst stoji ima potpunu kontrolu nad željama korisnika, prati vaša kretanja po Internetu i cijelo vrijeme rčuna što je sfera vašeg interesa kako bi vam mogao pomoći da budete lijepši, više sexi, prihvaćeni, većeg kurca i sisa i kako bi vam se našao pri ruci.

Sveti Osjećaji su Osnovni kreatori i manifestatori Duha u materiji. Osjećaji su najjači alat za kreaciju i sve što je vidljivo i nevidljivo stvoreno je putem Osjećaja. Jedino smo mi uvjereni da su osjećaji na nivou “...pa zašto mi više nismo skupa? ...joj da mi kupiti ove cipele!” Najmoćniju silu svemira sveli su na govorni automat koji dahće i kaže kako mu je super i kako im je Vaš poziv jako bitan, ali pričekajte slobodnog operatera.

Ne-sveto tijelo je objekt guna, hranjenja, branjenja, razmnožavanja, boleštin, rađanja i umiranja. Mora jesti, oblačiti se, srati, jebati, platiti porez, biti dugo bolesno i umrijeti. U međuvremenu spremno za ratove za kralja i otadžbinu, podnijeti tri smjene i 6 kredita i sve to na hamburgeru i Nescaffeu.

Posvećeno tijelo je hram u kojem se događa transformacija. Magična posuda u kojem se mješa sastojak svijeta i namjera Duha. Sveto tijelo je mehanizam, koji je spreman i sposoban ispuniti i pridonijeti svekolikoj kreaciji. Glazbeni instrument na kojem Duh svira Ton i kojim se mijenja svemir.

Evo nekoliko primjera impresije i ekspresije po navedenim segmentima:

Mental impresije: Prošlost, budućnost, politika, društvo, članstvo, bitnost, nebitnost, religija, obaveze, novac, posao, planiranje, računi, RTL, HTV, kriza na Bliskom istoku, sudar na auto cesti A1, susjed, partner, škola, ocjena, pornografija, sekta...

Mental ekspresija: Ideja, razvoj, vizija, objava, Svijest.


Emocije impresije: Voli me, ne voli me, sviđa, društveno prihvaćena ljubav, mržnja, strast, patnja, pasija, križ na grbi, žrtva, tiranin, krivnja, tuga, dovoljnost i nedovoljnost, strah, zadovoljstvo i ne-zadovoljstvo...

Emocionalna ekspresija: prihvaćanje, afirmacija, stvaranje, rađanje, privlačenje i titranje, fluidna moć, umjetnost.


Tijelo impresija: Hranjenje, branjenje, razmnožavanje, higijena, bolest, zadovoljenje, smrt, nagon (zanimljivo je da je nagon primarni ekspresijski program bez kojeg čovjek ne bi mogao funkcionirati – poput DOS operativnog sustava – i sustav se trudi zadržati čovjeka na razini nagona tako što su napravili reverznu alkemiju – pretvoren je nagon u alat za fascinaciju. Čovjek je reduciran na životinju :), ropski rad, činjenje...

Tijelo ekspresija: Zdravlje, ples, borilačka vještina, Kreativni rad, kretanje, Seks, čišćenje.

Ima toga za cijeli život proučavati i to je u redu. Samo luzer odradi svoje i dalje se dosađuje. Jer i radi radi impresije i fascinacije. Tako mu i treba :)

četvrtak, 29.11.2007.

Velika Pjesma

Svako živo biće posjeduje jedan ton. Jedan ton, barem prema nekim školama glazbe i ezoterije, može se podijeliti na više sastavnih dijelova. No, za ovu priču to i nije toliko bitno. Bitan je onaj, jedan, the ton, svojstven svakom organizmu koji se pojavi u trenutku začeća i postaje sve nečujniji do negdje iza smrti. Razlika je jedino u intenzitetu i pojavnosti. Slika svijeta je vrlo šarolika, alii samo kad se radi o pojavnosti. Oko, a niti svi kompjuteri ovog svijeta nisu u stanju pohvatati kompletnu sliku. Slika je, otprilike kompleksna, koliko i slika svih Kineza odjednom na hrpi.

Ipak, u frekvencijskom pojasu, slika je u isto vrijeme i kompleksnija i uređenija. Kompleksnija je zbog svoje ne-uobličenosti i pretpanja sličnosti, poput milijarde pčela odjednom, čiji tonovi nisu isti, niti su intenzitetom slični, jer neke umiru, a neke se tek rađaju. Uređenija je utoliko što se sve prolazne i životno, za postojanje nebitne značajke nisu uključene i prikazuje se potpuna čistoća i red.

Prilikom gledanja, možda bolje rečeno, osjećanja ove slike i simfonije života – pojavljuje se jedna ideja koja se jednostavno nameće: ideja o skladu života. Svugdje se prikazuje i piše o smislu i besmislu života, ali ono o čemu ljudi pišu i što ih intrigira do te mjere da polude je smisao i besmisao življenja, egzistencije. Pitanje života i nije pitanje samo po sebi, jer – kako je Osho jednom rekao – život nije problem. Život je sklad koji je postavljen slojevito i ukoliko čuješ samo jedan ton, sebe, osjećaš samo buku svuda uokolo. Ako, nekim čudom čuješ više tonova, naslućuje se određena raznolikost i pobuđuje se interes. Čuješ li tonove života, osjećaš se živo. Čuješ li tonove smrti, postaješ opsjednut i zaprepašten. Osjetiš li izmjenu života i smrti, postaješ pravi vjernik, rođen iznutra. Postaješ onaj koji je zadivljen svime što postoji i nezainteresiran za sve ono što ne postoji. Postaješ istinski obožavatelj prirode i njezine usklađenosti. Svi ti životi koji se rađaju i gase sudjeluju u posvećenoj himni.

Nekad je čovjek mogao čuti tu pjesmu i pjevao je zajedno, srcem i dušom. Nekad je čovjek bio dio te himne i glavna nakana je bila ispuniti svoju svrhu, čuti i uskladiti svoj ton.

Danas je čovjek zatrpan šumovima. Netko je pojačao pozadinsku buku i simfonija se više ne čuje. Smisao življenja je postao bitniji od života samog. Da li je to faza, period transformacije sustava u koji moramo vjerovati? Tko to zna. Nekako je začudno kad usred koncerta simfonijskog orkestra, netko za tonskim pultom, pojača samo violončelo ili samo bas gitaru na rock koncertu. Sklad se naruši. Bez tog instrumenta ne valja, ali i samo taj instrument u prvom planu nije ugodno slušati. Takvo je i čovječanstvo. Stavljeno je u prvi plan, pitanje opstanka naroda i nacije u odnosu na opstanak pčela ili hrastova ili malih puževa balavaca. Pjesma je narušena.

Srećom, postoji Onaj koji ima moć osjetiti pjesmu u cjelosti i koji prema sluhu namjerava pjesmu kroz vjekove. Taj Veliki kompozitor do sad nikad nije zakazao. Prema tome, zavalimo se i uživajmo u Skladbi.

petak, 14.09.2007.

Onoga dana, kad sam se odlučio za bolest

Interesantan je taj čovjekov život. Uvijek sam se pitao koja je razlika između ljudi danas i ljudi prije stotinu godina i više. Pitao sam se da li je čovjek današnjice napredniji, kvalitetniji ili štogod drugo. Jedan od mogućih odgovora: Razlika je u percepciji sebe. Danas je bitno znati, no ne i imati percepciju svog života i moći ga pojmiti od početka do kraja. Sposobni smo planirati maksimalno do par sati unaprijed i to samo zato što imamo plan od prije. Moguće je da se ovaj sustav čini zamršenim, jer populacija pučanstva smatra da je plan za život isto što i percepcija. No, nije tako. Percepcija je pojam o nečemu, znati je imati informaciju, nepromjenjivu. Znanje čini čovjeka zarobljenog u trenutku koji je postavio kao sidro. Da li je to ovaj trenutak, trenutak plaćanja rate za kredit ili jednostavno uzimanje lijeka, nije niti bitno. To su nepromjenjive činjenice. Da li je naš život nepromjenjiva činjenica? Svi kažu da nije, svi se silom trude pokazati koliko su maštoviti i koliko im je stalo do sebe i do drugih. Ali, što se događa kad se činjenice promjene? Naš mozak ne može podnijeti da je nedovoljan i da masa informacija kojim trenutno raspolaže ne uključuju situaciju koja se realno događa. Percepcija života donosi nepredvidivost, nedovoljnost, nespremnost i takav život je zastrašujući. Takav život mozak ne može izračunati, a da ne poludi. Ljudi koji su otišli iza zavjese, kad mozga nije bilo, uvjerili su se da je to realnost i da takvu realnost koja se zove život moraju prihvatiti. I onda su se vratili planiranju, organiziranju, jer ne znaju što bi drugo. Zbog čega čovjek ne bi prihvatio svoj život u cijelosti, svoj početak i kraj? Zbog čega mozak odbija surađivati i zbog čega mu i dalje vjerujemo? Zbog straha!
Tada čovjek koji se boji budućnosti, koja je u stvarnosti on sam, odluči trasirati tu budućnost dugoročnim planovima, dugoročnim kreditima ili jednostavno odluče se za bolest. Koji normalan čovjek želi razmišljati da još nekoliko desetljeća trebaju raditi ovaj glupi posao, trpjeti partnera koji nije više zadovoljavajući. Naš mozak to ne može i ne želi. On je entitet koji ima vlast i mogućnosti da umjetno trasira život i da stvori posebnu klimu koja je poznata, prema nekom uhodanom obrascu. Tada je budućnost prihvatljivija, tada se zna kako će život izgledati sljedećih trideset godina. Mučno, ali poznato.
Bolest ima jedno zanimljivo svojstvo, pogotovo kronična bolest. To svojstvo je da ona osobni čovjekov izbor. Strašno, ali tako je. U jednom se trenutku pojavi čovjekova potreba da uđe u konflikt ličnosti i realno bi bilo da čovjek pobijedi situaciju u svoju korist. No, samo iz straha od nesagledive budućnosti, koja je opet ponavljam čovjek sam, odluči ostati u konfliktu. Zar nije jednostavnije da osoba koju netko tlači na poslu jednostavno promijeni posao ili izudara šefa? Ne, jednostavnije je probati se nositi sa konfliktom i podržavati ga, jer šta drugo. Takav konflikt završava bolesti jer se jednostavnim fiziološkim rječnikom, sukobljavaju unutarnje čovjekove tendencije. Hormoni divljaju, žlijezde kontinuirano nastavljaju rat i onda kada stvarne prepreke nema, kad je neprijatelj otišao kući. Mozak ili mentalni sklop (da ne pljujemo po organu) definira kontinuitet situacije i okidač se aktivira.
Čovjek koji ima percepciju sebe u vremenu i prostoru ni u ludilu ne bi živio na takav način. Jer, zamislite da sad ZNATE da ćete biti bolesni slijedećih pedeset godina, ako ne riješite navedeni konflikt. No mozak radi samo ono što je na diplayu, veže se za zastrašujuću situaciju i ne dozvoljava sustavu da krene u život. On ne odabire zdravlje, život. On odabire konflikt jer ga može izračunati. Umrijet ćete, svi vi koji ovo čitate. I ja ću. Ipak, netko to spozna. A netko čeka u maloj vlažnoj jami i trese se od straha. I to je nešto.
Sposobnost za borbu je čovjek prije stotinu godina imao najrazvijeniju od svih sposobnosti. Tko nije, umro je brzo. Danas se ne smiješ boriti za život. Danas ga moraš planirati i držati se plana. Frustrirajuće, zar ne?

subota, 25.08.2007.

Pozitivno mišljenje - bullshit?

"Ti si super", "Ovo je lijepo", "Ja volim sve ljude" je pozitivno mišljenje?

Yeah, kakodane!

Pozitivno mišljenje je aktivno mišljenje, ideja koja izlazi iz osobe, bića, kako vam drago.

Negativno mišljenje je mišljenje, ideja, stav prouzročen vanjskim utjecajem, kako aktivnim, tako i pasivnim. Svi, apsolutno svi stavovi na temu vanjskog svijeta stvoreni posredstvom okoline, medija, tradicije i koješta drugog su negativni.

Za pozitivno mišljenje je potrebno promijeniti odnose primarnih dvaju nagona kod čovjeka (prema W. Reichu, pokoj mu duši) i to: nagona za hranjenjem i nagona za seksom. I to u korist seksa, naravno.

Dakle, slijedeći put kad pošaljete nekoga u pizdu materinu, jednostavno to učinite. Od srca. Pozitivno.

subota, 09.06.2007.

MANIPULACIJA

Tutorial za početnike

Koja je ideja? Stalno se u medijima, tiskovinama provlači riječ manipulacija i to je postao poprilično jednostavan pojam koji opisuje sve i koji je sveprisutan i naravno da se zbog masovnog korištenja počeo pojavljivati u kontekstu svakodnevice, nečeg “normalnog” i “društveno prihvatljivog". Naravno, postoji i struja koja govori da je manipulacija potpuno ne-humana, loša, pokvarena i slično tome. Ono što nekako zaobilazi sve navedene društvene skupine je struktura i sustav manipulacije. Naravno da mi svi, ili barem većina, možemo barem naslutiti pojavu manipulacije u prošlosti svojih života, češće nas kao žrtve, a rjeđe nas kao manipulatora. No, kako prepoznati manipulaciju u realno vremenu, sad, i na koji način definirati našu poziciju? That's the f...ing thing all about!

Prva premisa za rad u realnom vremenu je posjedovanje ili bolje rečeno bivanje u nekom obliku svijesti. Nije to jednostavno, pogotovo zato što jednostavno to nije čest slučaj kod ljudi. Biti u svjesnom stanju znači nešto drugo od uvriježenog imanja stava o nečemu, zaključivanja i odlučivanja koje se redovno događa u automatskom ponašanju pučana. Ipak, pretpostavimo da barem neki oblik svijesti postoji.

Druga premisa za rad u realnom vremenu jest nešto što se zove volja, namjera, odluka ili nešto slično da se iskreno otkrije manipulacija i da se istina manifestira u životu. Kad bi se pitalo prosjek, svi bi rekli da je to glupost, da je svakom normalnom u cilju živjeti u istini i raskrinkati laž. I svi bi lagali dok bi zinuli. Nitko ne zna zašto, ali to je tako. Iskreno, da je stvarno ljudima istina na prvom mjestu i da ne žele laž, društvo ne bi postojalo i manipulacija ne bi bila moguća. Sve individue bi imale ili bile svijest, kakvu takvu, i svijet bi se bavio zanimljivijim temama od ove.

Treća premisa ne postoji. Sve je rečeno u prve dvije. U nastavku je opis faza manipulacija i proces programiranja.


Sve je elementarno, moj dragi Watsone!

Struktura manipulacije – faza 1.

Zamislimo siituaciju da sjedimo u nekoj situaciji (možemo stajati, voziti, ležati) i da nam netko odred položaj naših misli i osjećaja. Približno to znači slijedeće: mi znamo gdje nam je tijelo i gdje su nam ruke i noge (ako smo sretni), ali nemamo blage veze o čemu razmišljamo i što osjećamo dok nam je tijelo opušteno. Zanimljivo, zar ne?! To je nekakav iskonski nagon u kojem je zapisano da kad nema vuka i medvjeda, kad ne kisneš i kad nisi gladan, kako misliš i što osjećaš nije bitno. Pa tako naše misli i asocijacije plutaju sferama, čitajući novine, slušajući drugoga ili jednostavno sanjajući dok se u nama osjećaji pretapaju u moru zadovoljstva i mira, opuštenosti i bezbrižnosti. Naravno, da od tog cijelog plutanja ne znamo gdje su nam misli i osjećaji. Dakle, netko treba postaviti parametre. Netko tko zna. Netko kome to treba. Ovdje ne govorim o nesvjesnim manipulacijama koje su proizvod spola, genetike, osobne situacije. Ovdje govorim o sustavu.
Taj netko kaže recimo “...kriza u...”, “...tragična smrt...”, “...jeste li razmišljali o...”, “...vi ste naš najbolji..”,”...sve su žene...”, “...svi su muškarci...”. Slike ili opisi ili neke druge informacije stvaraju najnormalnije asocijacije u ljudskom nesvjesnom. Najedanput je slika mira i opuštenosti narušena, ali virtualno. Nema stvarne opasnosti, nema vuka i medvjeda, ali pojavljuje se određeni nemir. “Možda sam ipak trebao...”, “Pa vidi stvarno...”, “Jadni oni...”. Pojavljuje se želja ili potreba za reakcijom. Negdje iz dubina čovjeka pojavljuje se neidentificirani oblik straha. “A šta ako...” izaziva potrebu za kretanjem, bez realnog motiva. To je početak. Zvijer je puštena, a nitko je nikad nije vidio. Razna članstva, udruge, krštenja, zakletve, potpisi, jamstva, brakovi...sve je počelo tako nekako. Postoji nešto neobjašnjivo, nešto duboko što zahtjeva reakciju, javni rad, udruživanje, osiguranje i razne druge oblike nesamostalne djelatnosti. Ljudi polako počinju se okupljati oko jedne koordinate svoje nesvijesti i tada počinje faza 2.

Sadržaj manipulacije – faza 2.

Kocka je bačena, ovako se dalje ne može. Zajedno smo jači, nitko nije otok...svinjarija nikad dosta. Krdo je okupljeno, ali kako nitko nije svjesno odlučio ući u krdo, nego je samo reagirao na situaciju, a krdo je bilo tu (mada krda nikad nije bilo, nema i nikad neće biti kao zasebnog entiteta haha), nije u stvari imao izbor. Nije imao niti ideju kako riješiti navedeni problem, jer problema u stvari niti nema. Ovdje je možda bitno za naglasiti da problem ne postoji. Zaista. Postoji samo manipulacijski okvir u koji se čovjekovo nesvjesno ulilo. Čovjekovo nesvjesno ima sposobnost upogoniti sve subjektove aktivnosti i to ustvari radi cijeli život. Tu su silne traume, boli, patnje, želje, neispunjeni snovi...ima toga. Sad čovjekovo nesvjesno ima mogućnost malo se nahraniti tuđom boli, patnjama, uspjesima, težnjama i govori čovjeku da je glupo da stoji po strani. Nek se uključi.
Nitko nema plan, traži se vođa, traže se ideje, traži se brainstorming. Ljudi se pogledavaju, ulažu energiju, red je da se to isplati. Sustav koji je stvorio okvir za manipulaciju, stvara i ideju. Idemo sad svi biti plavi ili žuti ili Hrvati ili Muslimani ili katolici. To će svakako riješiti navedenu krizu u nekoj zemlji i vanjskopolitičkim sferama. Idemo sad svi moliti ili mirno prosvjedovati ili tko zna što. To će nahraniti gladne. Puno njih iz krda kaže “...pa dobro možda i neće, ali će navesti druge da razmišljaju o tome...”, “...možda nije najbolji operater, ali moj frend ima pa mogu poslati jefinije...”, “...možda nije najbolji svećenik, ali idem u crkvu kod drugog...”. Zanimljivo, sve je to normalno i moralno. Svi postaju isti. Sve je postalo uniforma. Sve frizure, modni stilovi, auti, serijska traka.
U cijeloj priči bitno je za napomenuti da kad masa nahrupi na jednu točku, tu postaje gusto, postaje vruće i postaje teško biti svoj.

Biti svoj – faza 3.

Kako biti svoj, kako maknuti svu priču o pravilima, kako istaknuti svoju osobnost? I tu poruke sustava imaju svoje mjesto, postoje alati za navedeno. Kako ide priča o ulaženju u krdo, tako ide priča o izlaženju iz krda – kroz vrata nesvjesnog. Uđeš – platiš. Izlaziš – platiš. Neće tebe nitko, pa znaš ti. Nisam ja seljačina kao onaj do mene. Ja ću to bolje. Sve su to neke točke na kojim sustav svira. U stvari niti ne možeš stvarno izaći iz sustava jer nikad niti nisi stvarno ušao. Zgodno, ha? Dakle da ponovim, nikad nitko stvarno ne uđe – recimo vjenčani list ne znači da će, ukoliko odeš, onaj drugi umrijeti ili partijska knjižica ne znači da će partija nestati ako izađeš iz nje. Ili krsni list ne znači da te Bog manje voli ukoliko kažeš da ne razumiješ i da želiš shvatiti što je život sam, onako punim plućima. Ako nitko stvarno ne uđe – deklaracaija na proizvodu ne garantira da je unutra taj proizvod – već se deklarira i usmjerava svoju energiju u neku točku, ne može stvarno niti izići. Ali, animalni instinkt izlaska iz krda kaže da krdo zatvara svoja vrata i brani svoje interese, a tebe ko jebe. Krepaj, crkni i da te bar nisu nikad upoznali. Tako je to Većina ekipe zato stoji na vratima krda i duma šta dalje.

I jare i pare – faza 4.

I tada se događa preokret – sustav ima rješenje: uzmi ovaj proizvod, uslugu ili način predivnog devijantnog, ali društveno prihvatljivog razmišljanja i možeš biti svoj i biti “in”. Riječ “in” stvarno predočava krdo, ali je postala takva riječ da prikazuje kako je to super. Kupiš mobitel i ti si “in”. Gadi ti se biti sa ekipom, ali uz mobitel možeš biti zaokupljen i svoj. Jebeno hahahahahahha!
Današnji sustavi, za razliku od prijašnjih desetljeća, upravo zbog konstantnog bombardiranja informacijama, proces od stvaranja konstrukcije do prodaje proizvoda sveli su na par minuta. Prije, u neka ne davna vremena, ljudi su tijekom života imali neoliko bitnih događaja: rat, rođenje, smrt, vjenčanje, prvi i jedini posao, prvi seks. Možda pedesetak. Možda. I ostatak vremena su ti isti ljudi provodili kako su provodili. U krdu svog sela, kvarta, obitelji.
Danas takvi ljudi predstavljaju glupe tradicionaliste, jer danas društvo ne prihvaća biti dio jednog krda. A, ne ...danas su ljudi dijelovi tisuće krda. Danas je tako kako jest. Uđeš – platiš. Izađeš – platiš. U roku od nekoliko minuta će ti prodavatelj osiguranja, opisom crne kronike iz Vjesnika u srijedu prodati policu osiguranja za cijelu obitelj. Postao si član obitelji osiguravajućeg društva. A onda prilikom potpisa ti sine “Pa nisam ja sirotinja, nisam ja kao Đuro, ja ću kupiti policu ekstra. Pa jednom se to radi.” Kad kupuješ automobil koji ti realno ne treba, ali je sad akcija u salon – nećeš kupiti osnovni model, već ćeš kupiti još opreme.
Sustav ima svoje zakonitosti. Sve ove primjere možeš aplicirati na posao, na društvo, nogometni klub. Na obitelj, brak, banku, crkvu, kuglački tim, prijatelje. Manipulacije su svugdje i stalno. U jednom trenutku prosječna osoba nema slobodnog prostora za disanje. Taman kad potroši proizvod, kao svaki dobri član obitelji, ide po još. Još usluga, još opcija, još vijesti, još novina.


Osnovne dvije premise trebaju biti ispunjene – zrnce svijesti i težnja ka istini.

“Nekad kad je čovjek sam, u najboljem je društvu – Goran Ć.”

utorak, 27.03.2007.

OSLOBAĐANJE

Tijekom cijelog ljudskog postojanja, barem onog zabilježenog putem raznih medija, učenja i proživljenih iskustava, provlači se priča o oslobađanju. Negdje je oslobađanje od grijeha, negdje od iluzije – maye, negdje od okova tjelesnosti, no to su oslobađanja definirana kroz razne kulture i učenja. Nemonovno se oslobađanje događa, negdje namjerno, negdje putem slučaja. Ipak, moderan čovjek, čovjek tehnologije i socijalnog uređenja možda nije siguran da je uopće zarobljen, kakve je prirode okov, te što je to sloboda. Upravo zbog nekako nespretne korelacije između drevnih učenja i današnjih uređenja, čini se da je modernom čovjeku nedostupna spoznaja o sopstvenom statusu. Današnji subjekti društva, puka, nailaze na određene nepravilnosti i nedoslijednosti u okolini i tijeku života, ali čini se da ipak nije dovoljno izražena definicija statusa čovjeka.
Sve je relativno, sve je iluzija, sve su ovo prividi, kažu neki tekstovi. Ali, činjenica jest također da mi unutar tih privida, primjerice mediji, komunikacije, znanost, alternativni izvori liječenja sasvim solidno plivamo. Činjenica da je povjerenje u mirovinske fondove, osiguranja i investicijsko bankarstvo jača religija od nekih službenih vjerskih sustava. Puno su skuplji, veće konstrukcije se grade, no ljudi ipak više vjeruju u index na burzi nego u Isusa.
Što je posrijedi?
Jako je puno današnje moderne znanosti povezano sa pojmom percepcije, načina kako doživljavamo svijet oko sebe i u sebi. “Mi stvaramo našu realnost”, “Mi smo odgovorni”, “Nema slučajnosti”...sve priče kojih se ishodište niti kraj ne vide za običnog čovjeka. Što to znači? I je li normalno i opravdano što se kvantni fizičari bune na ljudsku ignorantnost i poricanje? Što čovjek suočen sa svijetom oko sebe uopće očekuje od tog istog svijeta? Što njemu znači priča o sopstvenom stvaranju svoje realnosti dok se bori da otplati ratu kredita ???

1.S kim ili s čim uopće raspolažemo?

Mislimo da smo jedan, a nismo! O toj tezi ne bih razglabao jer postoje dovoljni tekstovi i knjige, počevši od “Potrage za čudesnim” pa sve do “Koji k...c opće znamo?”. Pričati o unutarnjoj podijeljenosti je besmislena kad su mnogi pisali o tome i dobro su učinili. Ipak, tko igra za naš tim? je dobro pitanje. Naša podijeljenost je uzgojila određenu kastu u nama koja se zove STAV. Naša akumulcija kloniranih iskustava uzgojila je drugu kastu koja se zove PREDRASUDA. Tjelesna, mentalna i emocionalna ovisnost o vanjskim stimulansima stvorila je kastu PREPRIČAVAČA. Nakazna potreba, proistekla iz nedostatka unutarnjeg jedinstva i moći, učinila je ogradu od OGLEDALA. Na kraju je sve to projicirano u tjelesnu realnost, koju mi primamo zdravo za gotovo. Dobar tim za početak. Svi igrači su protivnički iz pozicije Bića, ali saveznički iz pozicije okolne realosti.

2.Što je realnost?

Pitanje besmisleno kao i pitanje o smislu. Možda je bolje pitanje “S čime mi ispunjavamo našu realnost?” Sa smećem, svojim nutarnjim smećem. Jednako kao što i nokti i kosa nastaju od otpadnih tvari iz organizma, ali to nas ipak ne spriječava da trošimo i zadnje atome energije na uređenje istih kako bi sebe ispoljili u svijetu što prezentnije (ovu sam riječ čuo nedavno i sviđa mi se) Postoji ipak mehanizam kojim bi se mogao objasniti nastanak realnosti. Od malena puštamo slike u naš sustav koje zbog određenih utjecaja postaju dovoljno živopisne da povjerujemo u njih. Cijelo djetinjstvo nas uče, odgajaju, ocjenjuju, procjenjuju, objašnjavaju nam, hrane nas i na sve moguće i nemoguće načine okolina nam nameće realnost. Naš mozak tijekom razvoja svojih kognitivnih sposobnosti nije u stanju jednostavno otpasti od utvrđene entropije i u kasnijem radu i životu mi usvajamo stanovite obrasce ponašanja, emocionalnog ustroja bla bla bla. To su činjenice koje su OK, puno knjiga i o tome napisano. Za razliku od životinje koja ima sličan razvoj, koji u konačnici dovodi do borbe za teritorij, preživnjavanje i rasplod, ljudsko biće ne uspijeva izaći iz začaranog kruga. Dakle, ako je use, nase i podase jedino, tu priča prestaje i realnost je upravo to. Ako se pojavi nešto drugo, što izlazi iz dimenzije čula, tada priča postaje zamršenija i realnost, umjesto sobe u kojoj se čovjek nalazi postaje svijet koji se nalzi u čovjeku i koji se projicira u materiju.

3.Ili ja gledam svijet ili svijet gleda mene!

Nakon use, nase i podase dolazimo do priče o odvojenosti Ja i svijeta u kojem se Ja nalazi ili koji se nalazi u Ja. Što to znači za službenika na pošti? Pojednostavljeno, ako je službenik na pošti osoba bez unutarnje podjele, spontano jaka, jednostavna, de-identificirana sa okolinom, tada je taj službenik kreator svoje realnosti On/ona je temelj organizacije realnosti koja se odvija u skladu sa unutarnjim skladom i ustrojstvom tog istog službenika. On sretan, svi sretni, on voljan, svi voljni, on uređen, svi uređeni. Zakon rezonancije na dijelu. Osoba ne mora uopće biti svjesna da bi funkcioniralo na takav način. Zakonitost nije mentalne naravi ili pitanje vjere. Zakonitost jest objektivna i proizlazi iz uvođenja reda u kaos i sinhronizacijom sustava.
Osoba – službenik rastrgana podjelama, a takvih je 100%, ovisi o refleksijama u svijetu. Efekt ogledala ili refleksije proizlazi od “svijet gleda mene” odnosa. Takav stvor dolazi i ostaje na milost i nemilost okolini, preuzima odgovornost za sve stavove i posljedice proistekle s okolinom i kao osnovni parametar koristi Identifikaciju. Takav čovjek ipak nije životinja, iako se ponaša i vrednuje stvari i gore nego životinja, već netko tko ovisi o okolini i pati i uživa u isto vrijeme. Klasičnim rječnikom takav stvor se naziva ROB.

4.Tko je gospodar?

Koga rob odabere. Ipak je ovo svijet izbora :) Tijekom odgoja postoje određene deformacije u ličnosti koje zahvate svakoga od nas. Sve bitne stvari, nama bitne, čovjek pretvori u određene vrijednosti i pohrani u određeni spremnik. Kako vrijeme prolazi i kako se inputi izvana smanjuju jer dolazimo u odgovornu dob, koristimo unaprijed određene vrijednosti za procijenu. Tako recimo koristimo sliku oca koji nas uvjerava u našu super vrijednost ili bezvrijednost, kao parametar za odnose sa šefom. Nitko se ne može postaviti u objektivnu poziciju na radnom mjestu, jer naravno nitko nas nije naučio kako se to radi, pa očekujemo od šefa da nas pohvali ili strahujemo od kazne. Na taj način sudjelujemo u dinamici kolektiva i radimo ono što se zove život.
Nekad se, mada nezahvalno zvuči, prije dolazilo do točke pucanja uvjetovane veze. Ljudi su bili prirodno siromašni, puno je ratova i to krvavih bilo, i sam sustav uništenja sustavnih vrijednosti i izgradnje novih se događao puno češće i to u mlađoj dobi. Danas, u doba kada se sve može i kad svi moraju preživjeti, puno se teže oduprijeti sustavnoj grešci i puno je zahtjevnije, upravo zbog mnogih primamljivih nagrada, pokrenuti svoj sustava funkcionranja. Danas, upravo zbog toga, čovjek upravo traži već stvorene sustave funkcioniranja, sekte, udruženja, klubove, koji već imaju složenu infrastrukturu i koji najbolje odgovaraju, u ovom slučaju, objektovoj potrebi.
Stupidno – pobjeći iz jednog zatvora u drugi. To je realnost!

5.Koji je mehanizam takvog događanja i koje su manifestacije?

Pitanje sa protupitanjem – kad ste zadnji put vidjeli svoje roditelje? Jučer, danas, prošli tjedan ili možda nikad? Nije glupo, već činjenica. Po nekoj zdravo seljačkoj logici, niste ih vidjeli nikad. Vi nemate pojma kako oni stvarno izgledaju i o čemu stvarno razmišljaju. Nemate pojma tko su ti ljudi. Kad ste bili mali, vidjeli ste ono što su vam oni priredili, kad ste odrasli, vidjeli ste sliku roditelja zarobljenih u vašem umu, hrpu impresija koja se mijenja ovisno o promijeni stanja u okolini. Odlučili ste ih vidjeti onakve kakve ste ih nekad davno odlučilli pohraniti u vaš um. Kad pričate s njima pričate sa slikama u sebi, čak ste uvjereni da znate na što će regirati ovako ili onako. Obzirom da ravnoteža ima svoj upliv u prirodu odnosa, tako se i vaši roditelji ponašaju s vama. I normalno je da oni vas uvijek gledaju kao djecu, a vi njih kao autoritete. Ali vidjeli se onako za pravo kao ljudi, vjerojatno niste nikad. Na taj način funkcionira i sa djecom i partnerom i kolegama s posla, s fizičkim manifestacijama, emocionalnim dojmovma i mentalnim konstruktima. Recikliranje i jad, svaki put sa sve manje hranjive vrijednosti u supstancama. Ovo jest nevjerojatno, i jako tužno u isto vrijeme. Proći cijeli atlantski ocean za života, a ne smočiti noge u njega je nekako prazno. Starci se ovoga dosjete kad je kasno i kad im treba opravdanje za život, pokušavaju mladima reći, ali kao što napomenuh, nitko ih ne vidi niti ne čuje.

Poprilično je bolno ne znati da si živ, a bojati se smrti!

Kako nas drugi opisuju i kako pokušavamo pomicati ogledala oko sebe da ispadnemo što ljepši ili barem prihvatljiviji, a za koga? Kome pokušavamo prodati iluziju o nama samima? To je pitanje svih pitanja. Ako mislimo da nismo sposobni, s kim se mi to uspoređujemo? Jer ako sam kronično nesposoban u pjevanju, pa u sviranju, pa u plesanju, možda glazba nije za mene. Ako nisam i kronično glup, kako to da se ne mogu dosjetiti da promjenim struku u kojoj ću biti uspješan? Čije kriterije zadovoljavam?

Postoji i još strašnija činjenica – jednako kako nismo nikad vidjeli objektivno drugog, tako nismo u stanju vidjeti sebe. Nekad davno smo dobili ocijenu da smo nesposobni, nekada davno smo dobili ocjenu da smo privlačni, pametni, potrebni. I povjerovali u tu sliku. Potpuno. Slijepo.

Od toga trenutka našim životom gospodari slika koju smo okačili na umjetni virtualni zid, slika o nama. Sve što radimo je svakodnevna molitva na oltaru s tom slikom i ispunjavanje nama svojstvenog zakonika. Nema vjere na ovom svijetu, nema sile u ovom svemiru koja će nas odvući od te slike. Mi vjerujemo i gledamo u ono u što želimo vjerovati. A godine idu. Onaj tko nam želi na bilo koji način pomaknuti sliku je naš najgori neprijatelj. Onaj tko nam daje podršku u gledanju i obožavanju nas samih je naš prijatelj i jedina osoba koja nas razumije.

6.Što učiniti?

Pa ništa. Onaj koji je nekad bio slobodan, težit će slobodi ponovno. Onaj koji je rođen u zarobljeništvu, u divljini neće preživjeti. Isto kao životinje u ZOO parkovima. Sloboda nije kretanje, niti stvar izbora, niti opcija, niti bilo šta takvoga. Današnji gurui pišu, pričaju i rade s ljudima na način kao da je sloboda posljedica nekog napora, nekog truda, neke težnje. Neki govore o slobodi kao o letenju u beskonačnosti, ali letenje u beskonačnosti nije ništa nego sposobnost. Jako zgodna, ali ipak samo sposobnost. Sloboda zahtjeva smrt, to je sve što znam. Ona nije oslobođenje od straha od smrti, smrt je osnovni sastojak slobode. Nema se što učiniti. Gladnom čovjeku ne treba Bog, treba mu burek. Bolesnom ne treba Bog, treba mu zdravo tijelo ili um. Čemu brkati sve što opet dovodi do zarobljavanja? Osim ako je potrebna hrana za neke više igrače. Tada je serviranje onostranog opravdano u kontekstu manpulacije.

Zgoda do zgode, Iskustvo
Slika do slike, Grijeh

Ako pišate u more to je OK
Ako pišate po moru to je bljak.

Djeca to ne razumiju pa im objasne
Odrasli razumiju jer su naučili

Sve je voda.

ponedjeljak, 12.03.2007.

SNOVI

Pitanje koje se nameće ljudima koji sanjaju je: što se događa tijekom sna? Psihijatri, psiholozi i snoolozi raznih vrsta rekli su svoje, ali snovi i dalje idu. Emitiraju se neprekidno i ako se eliminira razlog sna (reciklaža dnevnog materijala, izlazak podsvjesti na display ili jednostavno uvid u nešto drugo) ostaje jednostavna činjenica – radi se o promjeni frekvencije. Pitanje koje se nameće unutar pitanja o snu je: što ustvari uzrokuje promjenu frekvencije? Naše tijelo je nepoznato, najviše nama koji živimo njemu, kemija elektrolita i hormona, struje, elektromagnetske rezonancije mjesta i okoline u kojoj se nalazimo i puno je nepoznanica za jedan odgovor.
Ipak postoji nekoliko zanimljivih činjenica:

1.Frekvencije se mijenjaju stalno: i tijekom sna i tijekom “budnog stanja”
2.U snovima, barem kod određenih osoba, moguć je prijenos iskustava iz sna u javu i obratno
3.U snovima je moguće učiti

Ako je sve frekvencija – po čemu se san razlikuje od jave? Barem onoga što mi nazivamo javom. Sve je u frekventnom opsegu. Ako bi koristili podjelu koja spada u jedan od standarada – podjelu na mentalno, emotivno i fizičko tijelo – podjela bi ukazala na činjenicu da u svakom trenutku određeni dio čovjeka titra na određenoj frekvenciji. Nekad tijelo spava, ali mozak titra jače nego dok osoba vozi.
Ako uzmemo za mogućnost, samo kao daleku mogućnost, da se “budno” stane ne razlikuje od onoga što nazivamo “snom” ne smijemo zaboraviti nekoliko zanmljivih elemenata u snu:
1.Najčešće nismo svjesni da sanjamo dok sanjamo
2.U snovima ne znamo što se događa ispred nas i ne možemo planirati
3.Vrlo često zaboravimo uopće da smo sanjali, a kamoli što smo sanjali

Po čemu bi se trebala ovakva ponuda činjenica razlikovala u “budnom” stanju? Zašto uopće razmišljam o ovoj, nemogućoj mogućnosti? Postoji jasan razlog – ljudsko iskustvo! Ljudsko iskustvo pokazuje da u čovjekovoj raširenoj lepezi osobnosti jedna osobnost ne poznaje drugu i nije u mogućnosti evoluirati, sve dok se ne dogode određeni utjecaji koji razbijaju frekventni opseg i doslovno povežu polja različitih titrajnih opsega. Tek tada je osoba u mogućnosti učiti.


Ako bi recimo živjeli u takvoj realnosti, potreban bi bio nekakav oslonac – transfrekvencijski – među pojasni – trajni podsjetnik koji bi nas vodio kroz razna polja, a da se ne zaboravi osnovni razlog ili cilj. Većina religija, kultova, socio-skupina temelji svoju povijest na prijenosu simbola kroz vrijem i prostor. Danas se to zove marketing. Inače bi vodu pili smo kad ste žedni, a ne da ožednite kad vidite simbol na jumbo plakatu.

Zanimljiva je mogućnost objektivnog napretka u onome što čovjeka zanima, jer smo zbog zborava osoba prekida dovod kreativne energije koja vodi biće u radu. No, to nije moguće ako zaborav odnese jedan san i donese drugi. Ipak, svki čovjek razmišlja za sebe pa je na svakome od nas da odluči znima li ga/nju takva mogućnost ili ne. Ako da, nađite prijatelja ili, nekad još korisnije, neprijatelja koji će vas stalno podsjećati zašto dišete.

ponedjeljak, 05.02.2007.

ISTINA

Grijeh ne postoji!
Postoji samo Iskustvo!

subota, 03.02.2007.

RAZINE PERCEPCIJE

Kolektiv

Osnovna obilježja:

Nema Ja, samo cjelina. Pojedinac nema integritet koji bi mu/joj pomogao da iskaže svoju volju, namjeru ili čak običnu želju. Svi prohtjevi su kolektivni, vode se prema načelima matrice ili programa upisanog u instinktivno biće svakog djelića kolektiva – ono što bi ljudi nazvali pojedincem. Kolektiv može biti na lokalnoj, nacionalnoj, korporativnoj, religijskoj ili bilo kojoj drugoj razini.


Namjena kolektiva:

Skupljanje, akumulacija, ekspanzija i opet u krug. Načelno je kolektiv osnova svake strukture. Obzirom da ne postoji autonomna svijest, namjena je isključivo služenje višim interesima. Kolektiv nema svoju funkciju osim biti u službi viših interesa. U prijašnja vremena su kolektivi bili razvrstavani prema plemenskim bojama, kraljevim ili carevim oznakama, obrezivanjem ili ritualima. Danas se raspoznaju prema brandovima koje zastupaju.

Mogućnosti za razvoj:

Izuzetno male, isključivo zbog ogromne mase koju je potrebno savladati kako bi se poništila gravitacijska sila čopora. Napredovati u kolektivu je u načelu nemoguće: osoba koja najviše radi postaje najbolji radnik – i nikad ne postaje vlasnik ili upravitelj. Kako su rekli u zatvorkim šalama: razlika između zatvorenika i čuvara je isključivo uniforma i radno vrijeme. Cijela sila koja se manifestira iz svakog dijela kolektiva je u isto vrijeme konstruktivna i obvezujuća. Gradi kolektiv, ali ne može van. Ovaj sustav je idealan za ljude koji su razočarani u život i sve što žele je strah i nagrada. Osnovno oruđe za pokretanje kolektiva je strah, a osnovni medij za aplikaciju straha je kolektivna neuroza.

Primjeri:

Velike državne tvrtke, država kao sustav, korporacije, vojska, državna religija.



Svjesnost vanjskog svijeta i njegovih obilježja

Osnovna obilježja:

Stvaranje elementarnog ega, stvaranje osjećaja pojedinca. Pojavljuju se odnosi, moje, tvoje, njihovo, veliko, malo... Ovakav oblik opažanja je poprilično raširen u modernom društvu. Popraćen je osjećajem odgovornosti za određene stvari, događaje, pojave, prirodu i sve što spada u perciptivnu realnost. Osnovna obilježja ovakvih osobnosti su osjećaji raznih naravi. Sve što generira osjećaj ili odnos prema vanjskom svijetu, može se staviti u ovu kategoriju ljudske zbilje.

Namjena elementarnog ega:

Povezivanje kolektiva i pojedinca i regrutiranje u masu. Nažalost, izvana izgleda kao razvoj stava, osobnosti i jednostavno razvoj ljudskog bića. No, tendencija čovjekove prirode je da postaje ono o čemu razmišlja najviše vremena. Moglo bi se reći da je elementarni ego suprotnost kolektivu, više kao nadzornik ili sudac kolektivne nesvjesti i da ima osnovnu tendenciju ustanoviti odnose. Otprilike 100 posto ukupnog modenog svijeta je rob ove realnosti, realnosti imagea, stila, mogućnosti i potencijala. Sve što je vani, izvan čovjeka, predstavlja bojno polje za odmjeravanje omjera i snaga. Takav oblik življenja se naziva i potrošačkim jer, za razliku od kolektiva koji uzima ono što je potrebno za ispunjenje funkcije, elementarni ego konzumira vanjske resurse, ne zbog potrebe preživljavanja, već zbog trenda.

Mogućnosti za razvoj:

Iako veće, zbog šire perspektive još uvijek je masa realnosti i ogromnost ugode u biranju opcija preveliki teret za jednog čovjeka/osobu. Za razliku od kolektivnog uma koji nije bipolaran, već je jednostavno kolektivan, te zbog toga nema statusa krivnje-osim ukoliko se radi protiv zajednice, u elementarnom egu mogućnost greške je neizmjerno visoka. Dualni princip sviđa/ne sviđa je idealan za pogrešku jer je nemoguće u cikličnom sustavu prirode odlučiti i odrezati prema principu točno ili ne. Danas jest, sutra nije, ali biranje je trenutno, u realnom vremenu. No, elementarni ego zbog svojeg primitivnog koncepta relativizma nije u stanju shvatiti i konstantno griješi. Zbog čestih grešaka, to je najbolje, pojedinac pada u kolektiv i tamo vrti jedan dio svojih osobnosti, a birajući elementi čekaju bolje dane (tipičan primjer u izbori – ljudi su kolektiv, a onda dođe dan da biraju. Nakon izbora vraćaju se kući, zadovoljni, nezadovoljni, neurozni u svakom slučaju i nastavljaju voj program). Događa se i druga opcija, da se zbog velikih i čestih grešaka ljudi zapitaju što se u stvari događa, gdje su oni u tome, te zašto se nešto dogodilo. Takve dileme mogu, ne nužno, dovesti do napredovanja u pomaku svijesti.


Primjeri:

Sekte, političke stranke, udruge, medijske osobe, osobe javnog života, zaštitnici ovoga ili onoga...


Svijesnost unutarnjeg svijeta:

Osnovna obilježja:

Kompleksni ego, super ego, egoizam, mogući su nazivi za ovakav oblik percepcije. Obilježja su razna, no možda najvažnije i najuočljivije je aktivni pristup sebi. Pitanje zadovoljenja nekih svojih potreba – hrana, seks, zdravlje, stanište, biti u pravu, taština, prihvaćenost, nerješeni gladni kompleksi – tjera individuu na akciju. Nešto se poduzima, nekamo se ide. Ovdje je zanimljivo korištenje prije navedenih sustava, sustava kolektiva i sustava jedinki s elementarnim egom u svoje ciljeve. Takav ego bi mogao biti izražen kao koristoljublje, ali isto tako kao žeđ za zadovoljenjem unutarnjih potreba. Najedanput se pojavljuje uloga Ja na koji okolina djeluje. To više nisu prazne oči koje promatraju svijet, bezumno i zbog nečega, nego realna situacija – svijet djeluje na subjekta, i subjekt traži odgovor.

Namjena egoizma:

Egoizam sam sebi je jedna poprilično glupa institucija u čovjeku, ali potrebna je kao prijelazno razdoblje u koje subjekt počinje uviđati sebe. Počinje odjedanput shvaćati da je živ i da ima potrebe. Potrebe za ljubavi, potrebe za dodirom, za kaznom, za nagradom. Više nije fokusiran na van koliko je pažnja prebačena na subjekta samog. Naravno, to je još uvijek van Bića, ali ipak otkriven je novi svijet van društvenih normi, zakona, prihvaćenih konsenzusom. To stvara i strah, no ovaj put ne strah od kolektiva koji je motivacijsko sredstvo, već strah od siline i gubitka kontrole nad samim sobom. Takav strah može biti ulaznica za pakao, a može biti sredstvo za razvoj osobne percepcije. Ova faza nije mala niti kratka. Velika je kao cijeli život i subjekt se može izuzetno lako izgubiti u samome sebi i svojim nagonima. Okolina načelno ne voli takve ljude, ni oni sebe ne vole, ali ih se okolina boji i u načelu ih sluša. Subjekt koji je razvio svijest o svojim potrebama i raspoznaje nagonski slijed svojih aktivnosti, može bez napora vladati cijelom vojskom pojedinaca sa stavovima, a preko njih sa raznim kolektivima.

Primjer:

Poslodavci svih razina, poduzetnici, šefovi svih razina, marketari, predsjednici svega i svačega, ambiciozni ljudi i svi oni koji su shvatili da im nešto treba i krenuli su prema tome.


Strukturalna percepcija

Osnovna obilježja:

Nema ih. Potpuno su individualna i obilježja jednog čovjeka nikako ne korespondiraju obilježjima drugo čovjeka. To bi se nazvalo i iskustvenom razinom, kada čovjek ne opisuje sebe ili van sebe ili unutar sebe, već prolazi direktno i neposredno iskustvo sebe, svoje strukture. U trenutku kad bi htio opisati što se u stvari događa, riječi nedostaju jer nedostaje trenutno iskustvo.

Namjena:

Vrlo je jednostavna – čovjek spoznaje od čega je, spoznaje svoju strukturu, svoje mogućnosti i ograničenja. Shvaća u potpunosti koncept svoje jedinke, što, kako, zašto, prema... Takvi ljudi nemaju načelno potrebe za sudjelovanjem u javnom i opće prihvaćeno svijetu, svijetu uzoraka i programa. Takvi ljudi prolaze kroz svoju fizičku, emocionalnu, mentalnu, duhovnu i kojekakvu strukturu i promatraju, uče, razvijaju interni svijet. Kao opisni primjer bi bio glazbenik koji je naučio note, počeo svirati, skupio iskustvo, zaradio i ustanovio sustav financiranja svog života, a sad se bavi strukturom svoje osobne glazbe. Takav čovjek se može nazvati umjetnik i majstor. On/ona prolazi kroz razne krajolike u sebi, ovladan vještinom, pleše i pjeva i čudi se. Takav čovjek je dosegao u sopstvenosti maksimum.

Mogućnosti za razvoj:

Ogromne i nikakve. Ogromne jer je dosegnut vrh vrhova u sopstvenosti, u pojavnosti, u manifestaciji. Treba samo koraknuti i odvojiti se od sebe i stopiti sa Istinskim. Nikakve jer je vještina toliko moćna i jaka i sama sebi dovoljna da čovjek nema potrebu ići dalje. Ostao je samo jedan strah, a on je toliko moćan kao i čovjek sam.

Primjer:

Majstori svih zanimanja, vještina, obreda, struka. Ukratko ljudi koji su potuno realizirani.



Percepcija slobode

Obilježje slobode je jednostavno – idi kud hoćeš, radi što hoćeš, ne brini o ničemu: o korisnosti, o drugima, o sebi, o mogućnostima. Jednostavno strašno. Ili strašno jednostavno. Teško je biti slobodan. Za slobodu ne trebaš ništa, niti učitelja niti savjetnika niti novac niti prepreke. Sloboda nije prepoznata kao Ja, niti Ti. Sloboda je i nije istovremeno. Veliko bijelo, veliko prazno. Da bi čovjek postao slobodan, morao je nekad davno, prije ropstva biti slobodan. Morao je pasti u ropstvo i čeznuti. Sloboda nije nagrada, nema smisao niti primjer. Konceptualni Um ne može shvatiti niti prihvatiti koncept slobode jer ga nema. Nema “format” u kojem bi je čitao. Neminovno Um umire i toga se boji više od svega. Ne tjelesna smrt, ne emocionalna niti mentalna, već konačna smrt Uma je prihvaćanje nepotrebnosti onoga koji je čuvao, vodio, pomagao, prematao i brinuo se cijeli život. Slično je s roditeljima kad djeca odrastu i počnu svoj život. Sloboda nije i jest, no Uma nema. I nitko to ne može shvatiti osim slobodnjaka, a oni nemaju potrebu za shvaćanjem. Oni jesu i to je manje/više dovoljno za njih.

subota, 27.01.2007.

TELEPORTACIJA ?

Mislim da pitanje: je li teleportacija moguća? treba zamijeniti sa: znamo li koliko često je izvodimo, tj. koliko smo je uopće svijesni? Teleportacija znači prebaciti sebe u udaljeno mjesto, tj pomaknuti sebe u prostoru. Naravno da je za ovaj pojam vezano pregršt nevjerojatnih moći, sposobnosti upravljanja silama izvan poimanja ovog svijeta. Ipak, stvari ne trebaju biti uvijek toliko mistične. Naime, prema trenutnim pokazateljima moderne kvantne fizike (o kojoj blago rečeno nemam pojma) jedan predmet, čestica, objekt u isto vrijeme može postojati na dva mjesta. Prema slobodnoj pretpostavci, ako može na dva može i na tisuću i dva. Tom premisom vođen, smatram da se prilikom teleportacije objekt ne pomiče s jednog mjesta na drugo, već se osnova tog objekta (prirodna sila, svijest, namjera, gravitacija, tendencija,...) premješta sa jedne moguće točke, recimo točke A s koje objekt kreće na putovanje, na recimo točku B, na koju objekta dovodi neki od gore navedenih razloga ili vodiča.

Do sad se i meni ovo čini logično. Shvatiš da trebaš biti negdje i jednostavno se prebaciš u to negdje. Jednostavno zvuči, izvedivo teže. Ali, ipak se događa i to svakodnevno. Malo slikovitosti: Ljudsko biće ide na posao u 8:00 ujutro (Svi briju da vrijeme ne postoji, a svatko skače na zvuk budilice ili deranje šefa zbog kašnjenja.). Što je potrebno ljudskom stvoru da od točke A – njegovog stana dođe u točku B – radno mjesto?

Probudi se automatska reakcija projekcije slike sebe kako se ide na posao i kako se dođe na posao tik do 8:00. Tijelu se ne da, spava mu se, toplo je u krevetu. Mozak radi “Moram stići”, a tijelu se još ne da. Tada se probudi osjećaj krivnje, straha od gubitka časti, posla i sl. Tijelo se natjera na kretnju, tijelo još uvijek vrišti, ali osjećajni centri primaju dovoljnu dozu droge iz mozga, koja se veže na receptore i koja kompenzira neugodu s ugodom izvršavanja zadatka. Slika posla je cijelo vrijeme aktivna na ekranu i zahtjeva beskompromisnu ispunu – materijalizaciju. Kada se čovjek pojavi na poslu, materijalizacija je kompletna. Ovo nije vic, razlika između teleportacije ovog oblika i filmskog, što umjesto jake volje i snažnih psihičkih moći, osobu prevozi i materijalizira njegova nesvijest. Kako to dokazati? Pa fino – kad bi taj isti čovjek sa tog istog mjesta A krenuo na vrijeme, s voljom i na putu umjesto standardnog radio programa u autu i prodavača novina na uglu, primjetio nešto nesvakidašnje, pa čak i nešto bizarno, dogodila bi se jedna od dvije stvari: Ili se ne bi materijalizirao na poslu u 8:00 ili bi zakasnio sutra i svaki drugi dan tražeći tu specifičnu pojavu opet i opet i njegov program bi bio poremećen :)

Nesvijest je genijalno prijevozno sredstvo: ne košta ništa, uvijek radi i ako ne paziš sigurno će obaviti svoj posao. Ajmo malo o nutarnjoj strani ove priče o poslu. Ako vrijeme ne postoji, tj ukoliko se računa samo protok određenih interakcija osobe i okoline, tada je Osoba iz priče o poslu u istom trenutku Sad i u krevetu i na poslu. Ništa iskreno ne sputava ljude da budu na poslu u 7:30, a oni to jednostavno ne rade, vjerojatno smatrajući da im je puno bolje tamo gdje su bili od mjesta gdje će ići. Kao što rekoh, ako uzmemo Sad kao konstantu, osoba je i ovdje i ondje. Jedino mu/joj treba određena rutina koja će prebaciti njegovu podražajnu točku, s koje promatra svijet, sa jednog mjesta na drugo. Ima li nekakav razlog koji dovodi do toga? Da li postoji uzrok takvom ponašanju? Pa nameću se mnogi. Jedan svakako jest potreba da se izmanipulira ljudsko biće i da mu se nametne vanjska svijest, jer biti u 8:00 ujutro u nekoj firmi nije dio ljudske prirode. Kao konju kome se daje posebna hrana i timari ga se prije vuče, kako bi bolje radio, tako se i čovjeka manipulira, kako bi svojevoljno dao svoju energiju drugome. Čovjekova osnovna priroda je instinkt. Ako je sit, zdrav, toplo, zadovoljen – on/ona se ne kreće! Nigdje! Tu je čovjek potpuno na čisto sam sa sobom. Ukoliko, ipak, mora se kretati potrebno ga je toliko posvaditi samog sa sobom, ugraditi bezbrojne konflikte u ličnost kako bi se na cik-cak način dovukao do cilja. Ne njegovog. Ukoliko je sve Sad, ono što se pomiče na ploči jest njegov sustav u materiji, njegovo tijelo. Emocije su već na poslu, misli su već na poslu, samo njegov trup čeka da se priča odvrti. Ako je sve Sad, tada nema protoka vremena, već se tijelo malo po malo prebacuje korak po korak točki B. Kad čovjek tek počinje s poslom put do posla je toliko dug, ne da mu se, dosadno. Nakon nekoliko godina to puf! i na poslu si. Zgodan je primjer kad se ide negdje recimo autom gdje se nije išlo prije. Put nazad je skoro upola “vremenski” kraći nego kad se išlo naprijed, u nepoznato.
Konkretno, ovi glupi primjeri iz svakodnevice, prikazuju tendencije objekta kretanju kroz prostor. Za teleportaciju, barem iz SF filmića potrebno je imati:

- Objekt
- Pošiljatelja ili transmiter
- Prijemnika ili interpretaciju točke za materijalizaciju
- Energiju
- Medij za transport

Seljački, ali mora se spomenuti: svi razmišljaju da se teleportira tijelo! To je glupost!
Kao, tijelo je jedino važno. Tijelo je samo manifestacija duha i projekcija sila viših frekvencija, ništa više. Želi li duh projicirati kôd u nekoj drugoj točki vremena i prostora, materijalizirat će tijelo u tu točku ili u više točaka odjednom ili Sad. Čovjekov program tjera čovjeka da sebe percipira kroz materiju, tijelo, prostor, odnose, relacije...
Svakom se nameće pitanje – OK, a kako da se percipiram onda? Što sam to onda ja ako nisam tijelo? Pa...svatko zna ili ne zna za sebe, to sigurno nije tema.

Kad bi se mogla jako jasno uključiti projekcija, ne asocijacija, nego isključivo projekcija točke u prostoru i vremenu putem Uma, riješiti tijelo konflikta (plural) i posegnuti za vodičem ili nekom visokofrekventnom strunom svoje duše – čovjek bi se mogao kretati gdje želi i kad želi. I sad to radi, jedino je period “sklapanja nove realnosti” (CC) mjerljiv i stoga ranjiv, osjetljiv na vanjske uvjete. Materijalizacija na novom poslu, novom kvartu, s novom djevojkom ilii mužem je u početku naporan i zahtjevan posao. Troši puno energije privikavati i kondicionirati svoje stanice na vječito istu rutinu, planiranje. No, nakon nekog vremena sve je instant. Sklopi realnost u 40-toj, organiziraj si život, mirovinske fondove i slično i ukoliko nema rata u slijedećih 30 godina, samo ćeš se jednog dana probuditi mrtav. Teleportirao si se u prostor/vrijeme naprijed i za trideset godina je stiglo i tijelo. Nesvijest je najbolji prijatelj – vozi i ne pita ništa. Odabereš adresu i nesvijest nikad ne promaši.

nedjelja, 21.01.2007.

Kibernetika ljudi

Pitanje kibernetike ljudskih sustava je uobičajeno u raznim granama znanosti: sociologija, psihologija masa, ekonomija, tehnološke znanosti... ipak, sve te znanosti opisuju odnose i relacije unutar “matrixa” društva i zajednice. Religijske doktrine i praksa opisuju odnose ljudskih sustava u odnosu na neiskusivog Boga, prikazanog kao personu, iako nespoznatljivu. No gdje je čovjek u cijoloj priči? Nema li i on/ona neku mjerljivu vrijednost osim korisnosti sustavu? Postoji li neki parametar kojim mjerimo čovjeka u odnosu na njega samoga? Svi pričaju o egoizmu kad se spomene “ja”, no gdje je samovrijednost, gdje je ukupnost Bića u sociološko-biološko-nagonskoj životinji?

Kibernetika ili znanost o sustavima definira sustave kroz njihove sastavne dijelove: elementi sustava, zakonitosti i relacije među elementima i ograničenja sustava. Naravno da su mnoge knjige napisane o ovoj tematici, ali ključ je u osnovnim česticama. Kad se kaže kibernetika, većina ljudi pomisli na informatiku, robote, kiborge, nehumanu znanost. No, ako idemo vući analogiju između nehumanih i humanih znanosti možemo se prisjetiti slijedećeg: ukoliko definiramo kiborga kao ljudsko biće kojem je zamijenjen jedan dio tijela ili organ sa sintetičkim sustavom, manipulatorom ili pumpom, u cilju eksperimenta, korisnosti sebi i zajednici i eventualnim unaprijeđenjem (genska deformacija), što je sa ljudskim bićima koja u svoj dobar ili loš, koristan ili nekoristan ljudski život integriraju određeni oblik ponašanja, funkciju, osobnost ili brend? Što je sa narkomanima – ljudi konzmiraju sintetizirani oblik narkotika da bi promijenili stanje svijesti!? Što je s ovisnima o adrenalinu – ljudi koji konzumiraju promijenjene uvijete u okolini kako bi unutar sustava sintetizirali prirodne narkotike!? To su bolesni ljudi? Zato što nisu iskoristivi? Zato što nisu društveno prihvatljivi? Ili su jednostavno organizirali drukčiji sustav koji šira populacija ne može koristiti? Idemo na društveno prihvatljive kibernetske organizme i njihove značajke: uniformiranost, brandiranost, komunikacijska povezanost, korporativna politika, new age, indigo djeca, sektaštvo... nažalost, ovo nije glupost!

Problem u kiborzima i kad se priča o njima je banalan “Ako bih imao umjetnu, high-tec ruku sa nano-botima i umjetnom inteligencijom, tada postoji opasnost da izgubim kontrolu nad rukom i tada ne bih bio svjestan i mogla bi se okomiti na mene i zadaviti me!”

haha

haha

haha

Ljudsko biće u moderno doba nije svjesno ničeg i daje mogućnost kontrole svakom smeću sa dobrom pričom. Šta s tim? To je u redu. To je prihvatljivo. Ali to je isto tako otuđenje čovjeka od sebe samoga. Ne od prirode, već od Sebe samoga, onoga što Biće jest. Nespoznatljivo, zamršeno...ali sve religije žive od toga nespoznatljivog i zamršenog pa nikom ništa. Svi se čak trude biti bolji zbog toga što ne razumiju.

Kibernetika ljudskog bića predstavljala bi znanost u kojoj bi se na objektivan i znanstveni način opisala suradnja/relacija/ovisnost/vezanost prirođeno humanih i nametnuto prihvaćenih nehumanih sustaa u čovjeku.

SF u praksi ne valja ukoliko nije u priči barem jedan svemirac/alien/tuđin i neki drukčiji svijet. Ne valja, jednostvano to nije SF. Ali tuđin u tvom sustavu, kojeg ne poznaš i koji harači po tvojim prekrasnim poljima života, koji dolazi iz tebi susjednih, ali potpuno nepoznatih svijetova...to čak nije niti SF!

Tako jest!


Teorija

Svako biće rođeno je jednako i ima ista prava na život, rad, dostojanstvo, zdravlje.

Praksa

Svako biće je stvoreno, na znanosti neobjašnjiv način, ima svoju sudbinu i milijardu prepreka u ostvarenju iste. Svako kopile se trudi spriječiti te da si sretan, još od malena, kroz školu, zbog....


Moderni sustavi funkcioniraju jednako kao i stari sustavi, samo malo više priključaka i gadgeta. Uvijek je bilo pitanje moći, snage, neslobode i neznanja. Uđi u kolo i nema svijesti. Izađi iz kola, ostvari svijest i goriš na lomači.
Pa gdje je sredina, ima li je uopće, postoji li sredine među vječnostima?

Kolektiv ljudi je potpuno promiijenjiv. Svaki dan se stvara nova tendencija, novi prioriteti, nova energija. Kako uopće onda stvoriti neki parametar, s kojim bi svi bili zadovoljni?

utorak, 19.12.2006.

Ličnost 1

Nekome se nasmijemo. Nekoga uvrijedimo. Nekoga ne pozdravimo. Poslije nam je drago. Poslije nam je krivo. Pokušavamo pronaći razlog. Vezu. No, nije lako. Nije nam jasno. Što se to u stvari događa, kako to da sad nekoga podnosimo, u slijedećem ga volimo, a u slijedećem mrzimo?

Postavlja se pitanje, koje je normalno i logično - Gdje se nalazi čovjek u svemu tome?

Idemo iz samog početka postaviti određene pretpostavke:

• u trenutku događaja ili interakcije s okolinom (okolinu je lakše pratiti, no ovakve situacije su još češće u čovjeku samom) osobnost koja je reagirala na određeni način, svjesno ili nesvjesno je spoznala zašto i iz iste te spoznaje je krenula reakcija.
• prilikom promjene uvjeta u okolini, osobnost subjekta (osobnost – skup parametara na raznim tjelesnim, mentalnim, emocionalnim sferama. Za ljubitelje kompjutorskih igrica – postavljene su trupe, organizirane utvrde i stisnuto PLAY) je u drukčijoj poziciji i percipira okolinu na drukčiji način.
• pojavljuje se veza između događaja 1 i događaja 2 u smislu sjećanja i maštarije, ponajviše čuđenja
• stvara se priprema za slijedeći događaj.

Ono što bi trebalo, čisto iz pozicije fair-playa, napraviti jest priznati slijedeću stvar: Osobnost koja je reagirala na okolinu imala je potpuno uređen sustav. Naravno da tendencije i mogućnosti subjekta da ispolji svoju namjeru nisu uvijek, čitaj: skoro nikad, u skladu s potrebama subjekta, no to i dalje ne mijenja činjenicu da kad nekoga pošaljete k vragu u tom trenutku itekako imate jak razlog zbog čega. Pitanje nesvijesti ću obraditi kasnije, no u tom trenutku reakcija je opravdana.
Kako to da sekundu kasnije nam je žao? Biti u stanju - žao mi je – bi prema nekoj psihološkoj teoriji bila veza na prošlost, neriješena slika u stanju pred. No i u tom trenutku žalosti, subjekt funkcionira u potpuno uređenom sustavu. Dakle, nameće se logično pitanje: jedan ima svoj svijet, drugi ima svoj svijet, zašto postoji nerazumijevanje?

Pitanje nesvijesti počiva na kompleksu parametara. Svi ti parametri su povezani s nekim drugim situacijama ili slikama iz prošlosti ili iz budućnosti. Te veze na sličice ili osobnosti i njihove svjetove zovu se Ego.

Zamislimo zen majstora koji u jednom trenutku lupi čovjeka. U drugom pomiriši cvijet. U trećem ide na spavanje. Između ništa. To je majstor trenutka SAD. Ukoliko isti takav zen majstor dozvoli da sjećanje ili plan naruši mirisanje cvijeta on je obična ego-šupčina u haljini.

ponedjeljak, 18.12.2006.

Ličnost 2

Kako to da se osobnosti, unutar jedne –nazovi cjelovite strukture čovjeka – ne poznaju? Ili možda bolje pitanje kako to da se one uopće drže zajedno? Ukoliko razmatramo tezu da svaka ličnost u svojemu vremenu posjeduje svojstva potpuno uređenog sustava i ima svoj potpuno uređeni svijet, negdje duhovan i moralan, a negdje poput životinje, što u stvari te osobnosti drži zajedno?

Ref. Ruđer Bošković - Teorija prirodne filozofije svedena na jedinstven zakon sila koje djeluju u prirodi (Philosophiae naturalis theoria redacta ad unicam legem virium in naturae existentium, 1758). U njemu je postavio nov zakon sile koji djeluje među točkama što tvore tijela; ona je u malim međusobnim udaljenostima točaka odbojna (repulsivna) a u većim udaljenostima prelazi u privlačnu (atraktivnu). Pomoću tog zakona sila Bošković izvodi vrlo vješto mehanička svojstva tijela (neproničnost, protezanje, kohezija), a i kemijska i fizička. Tijela se sastoje od konačnog broja nedjeljivih točaka bez protezanje čije je svojstvo - sila.

Na neki način, ova je teza ostala u mome uhu od školskih dana jer je postavljeno pitanje: Što tijelo čovjeka drži na okupu? Naime, pod utjecajem raznih vanjskih sila i pod utjecajem raznih materijalnih i ne-materijalnih zbivanja u čovjekovoj okolini, kako je moguće da ljudska ruka ima oblik ljudske ruke? Što sprječava ruku da se pretvori u točku ili da se rasprši u maglu?

No, ovdje nije riječ o tome, mada se tzv. Međe kohezije itekako zanimljive jer u vrijeme bez akceleratora i elektronskih mikroskopa opisuje sub-atomsku i kvantnu strukturu sila privlačenja i odbijanja.

Ovdje je riječ o slikama samoga sebe, uprogramiranih u matricu parametara koje klasičnim rječnikom nazivamo fragmentom osobnosti ili jednostavno osobnosti. Te osobnosti su kreirane u nekim situacijama i kroz ogromni broj ponavljanja i izmjenu okolnosti i utjecaja, jačaju svoju strukturu i masu. To je i opis onoga što mi zovemo Učenjem. Tako učimo čitati, pecati, voziti bicikl, engleski i slično. Naravno, nepoznata i tamna strana priče je tamo gdje ne smijemo pogledati, na razini naše nesvijesti. Da bi napravili neboder i da bi napravili sojenicu, potrebno je tlo. Da li ćemo naučiti moralnu normu ili atomsku fiziku, potreban je nosač cijelog zdanja.

U znanosti se postavlja pitanje nosača i kaže se da je nosač Tijelo, da ono ima neku svoju tupu svijest i da ga samo treba održavati. Ali, ukoliko ne razbistrimo tu „tupu“ tvorevinu, ne možemo izaći i reći Ja jesam, zar ne!?

Temeljni sustav se sastoji, prema načelima kibernetike, od:
• elemenata sustava (osobnosti, dijelovi tijela, slike, misli, emocije, jezgra, blabla…)
• zakonitosti sustava (sile i njihove zakonitosti – privlačna, odbojna)
• granica sustava (frekvencijski opsega)

nedjelja, 17.12.2006.

Ličnost 3

Zanimljiva je činjenica koliko se naše osobnosti brzo izmjenjuju. Tijekom vremena, opažanja su pokazala da se promijenom vanjskih uvjeta (čak i ako se radi o bujici misli, osjećanja i senzacija unutar tijela - svejedno su to vanjski uvjeti, izvan Bića) nevjerojatnim tempom mijenjaju podražajni parametri, a na temelju toga i adaptacije naše ličnosti. Također su opažanja pokazala da se prirode osobnosti izazvane vanjskim podražajima dijele na aktivne i pasivne tj. na one koje stvaraju trend i one koje projiciraju negiranje istog tog trenda. Tako je jako svojstveno čovjeku da u jednom trenutku prihvaća i kreće se prema svom partneru, a u drugom negira ikakvu vrijednost odnosa među njima. Rekao bih da se ovdje može zamijetiti određena sličnost ili analogija sustavu elemenata, koji niže elemente Zemlju i Vodu smatra elementima reflekijom vanjskog svijeta, dok je kasnija podijela na Vatru i Vjetar prikaz refleksije unutarnjeg svijeta. No, vratimo se podijeli ličnosti na zasebne skupove osobnosti.

Osobnosti su najinteresantniji segment modernog vremena i manipuliranja ljudskim bićima isključivo iz razloga što se jednim profinjenim sustavom manpulacije simbolima u neposrednoj okolini čovjeka može povući i organizirati ono što se zove "budna" svijest. Naime, okruženi smo raznim reklamama, fashion trendovima, modelima ponašanja i stvarima koje bi trebali imati. No, kome je ustvari jasno što se događa kad obučemo trendy cipele? Vjerojatno nikome. Dapače kultura se zove "Potrošačkom" i to je standarni termin, kao da je potpuno prirodno za opstojanje ljudske vrste da se potroše resurski potrebni za godišnju prehranu jedne obitelji, na komad cijevi, ventila i plastike koji popularno zovemo autom ili mobitel ili haljina ili nešto drugo. Sve je usmjereno tome da se čovjekova realnost okupira sa stvarima radi krađe njihove energije.

Problem nije kad je čovjek u potpunosti nesvjestan, homo hrkandus; tada on/ona troši, rađaju se djeca, radi se - uglavnom, čovjekova realnost prikrivena high-tec čudima svedena je na razinu prokreacije i životinje. Oni koji ne uspiju u toj trci služenja tisućama gospodara biznisa, marketinga, korporacija, medija - progašavaju se nesposobnima i njih se uništava, doslovno. uzimaju se kuće, brakovi se raspadaju, djeca uništena, sramota od iste okoline koja ih je podržavala u njihovoj nesvjesti.

Problem je u činjenici kad se čovjek počinje prisjećati svojih lica, kad shvati koje je gluposti morao pričati i raditi da bi hvatao svoj rep. Tada čovjek pada. Mnogi žele zaspati, mnogi žele ne vidjeti svoju mnogostrukost koja nije pod kontrolom. Alkohol, droga, suludi obllici zabave, priključenje na globalne trendove - odrazi su čovjekove nemoći da se odupre.
Pravi problem je pitanje neprijatelja. Gdje je neprijatelj: da li je žena neprijatelj, možda najbliži rod, možda država, možda Bog? Da li sam zazidan i utamničen i tko drži ključeve? Bezbrojni pisci, pjesnici, filozofi tragali su za rješenjem zagonetke o tamničaru. Mnogi probali, malo ih uspjelo, nitko nije naučio iz njihovog primjera. Zašto? Tamničar je Čovjek sam, a samo čovjek zna kakva je njegova tamnica i nitko drugi mu je ne može opisati.


Dakle, što drži naše svjetove na hrpi koju zovemo oobnost?
Ako izbjegnemo mističnu priču o postanku stvari, tajnama i blabla, možemo koristiti čistu fiziku. Postoji Sila između mjehura svjetova i koja drži svijet u bliskoj vezi sa svijetom pored njegovog. Recimo, kad je osobnost jako, izrazito ljuta i agresivna, da bi se prešlo u blagost potrebno je prijeći nekoliko gradacija stanja koje pomalo ublažuju situaciju tako da u jednom trenutku osjetimo mirnoću i prihvaćanje. Pitanje je zbog čega čovjek nije u stanju pronijeni svoje ponašanje? Zbog Sile koja razdvaja svijetove osobnosti! Da bi iz čiste aktivne supstance prešlo u čisto pasivnu supstancu potreban je momenat slabljenja jedne sile i jačanja druge sile. Obično čovjeka koji je ekstremno ljut pokušavaju smiriti njegovi prijatelji, okolina i postupno, kako je neka okolina izazvala agresiju, tako nova okolina izaziva pasivizaciju, dodaje pasivni obrazac sa jačim intenzitetom u koji osobnost ulazi i pretapa se. Njegovo tijelo se još ljutito bori sa promijenom, puše, znoji se, crvenilo u licu, ali lagano dolazi u stanje ne-bitnosti prijašnjeg cilja i čak opravdava sadašnji trenutak traženja mira i prihvaćanja. Ovakav linearan način nasilja nad čovjekom je normalna stvar i svakome od nas se događa tijekom dana nebrojeno puta upravo ovakav čin pretapanja. Zbog čega čovjek treba toliko truda i suradnje s okolinom da bi bio nigdje? Zato što nema Svijest.

Ljut čovjek, miran čovjek - ista DNA, isti matični broj... pa kako onda da ti ljudi ne znaju jedan za drugoga? Čovjek se može sjetiti poslije stanja u kojima se našao i reći sebi da je postupio dobro ili loše, ali u samom trenutku on/ona ne poznaje onog drugog sa istom krvnom grupom. Kakva je priroda sile koja čovjeka drži u mjehuru neznanja ili sna? Ne znam. Moguće je da je neki oblik elektromagnetske spojnice koja drži sustav na hrpi. Možda je oobična struja. Možda gravitacija. Ono što znam je činjenica da se takva sila može prijeći, prisjećanjem i i shvaćanjem. Potrebna je pomoć, pomoć ljudi koji su savladali jedan dio svojih okova, da objasne uopće gdje su okovi. Tada čovjek, u budnom stanju stapa dijelove svoje osobnosti u jednu veću i tada uviđa koliko je glup. I slab.

Razvoj se događa između točke uviđanja i točke oslobađanja. Izgrađuju se razvojni alati za stapanje osobnosti u veće osobnosti, osvjetljuje se teren sve više i više. No sila koja drži velike organizme na hrpi, puno je jača od sile koja drži male mikrobe svakodnevice. Na kraju ostaju samo dva organizma, onaj Za i onaj Protiv. I za oslobađanje iluzije između Za i Protiv potrebna je sila Zvijezda, Sila izvan ovog svijeta dualnosti i ograničenja. Tako je jako čest primjer produhovljenih ljudi koji su prava ljudska smeća, ljudi velike riječi i animalnih nagona, podijeljene osobnosti inteligencije i retardacije. No, sve je to dio Igre. Svijest je vrijedan pokal i ne ostvaruju je mnogi.

petak, 01.12.2006.

IDENTITET

Počnimo sa Freudom
Majstor je koristio termin ID, zajedno sa terminima EGO, SuperEGO i budna svijest.
Termin ID podrazumijeva atavistički princip, nesvijest rase, skup svih životinjskih nagona, pra-strahova, uglavnom sve ono što ne želite u svome stanu.

Entitet je biće, polje ili skup čimbenika koja, konkretno na čovjeku operira i izvodi određene radnje. Naravno osim grbe na čovjekovim leđima, entitet je nevidljiv. Neki ga zovu tihi šaptač.

ID ENTITET je sustav vrijednosti i svojstava koja ljudsko biće dobije, naslijedi ili jednostavno prihvati i tog trenutka ljudsko biće prestaje funkcionirati. Čovjek nije bitan, bitna je njegova ličnost, njegov Identitet, koja je u stvari duboko zakopana u nesvjest i temelji se skoro isključivo na strahu. Sama činjenica da ljudi to ne primijećuju ili čak i ako vide, kažu "Pa, mislim, pa kako ću ja sad bez to posla/imena/državljanstva/religije/monete/vrste pive...?" - to pokazuje razinu ropstva, kad osoba (person, personality, karakter, ličnost) brani svojeg tamničara, a sve iz opravdanja - onaj drugi je još gori

Pitanje za 16.000,00 kuna:
Da bi uopće postojali, kao ljudi, napravit ćete slijedeće:

1. Dati otkaz
2. Odreći se državljanstva
3. Odreći se "svoje" religije
4. Ništa od navedenog

Mr. G reče davno : "Ljudi bi rado pomogli svijetu, ali se neće odreći svoje večere!"

Komunikacija i manipulacija

Komunikologija ili znanost o međusobnim interakcijama muđu subjektima je tek u razvitku. Primarni ciljevi su jasni i određeni i sa subjektivnog aspekta potpuno su logični:
• istražiti čovjekovu sposobnost interakcije
• istražiti utjecaje na čovjeka u razini objekta i u razini subjekta
• naći adekvatna rješenja i izgraditi alate u cilju prijenosa informacija i utjecaja
Nažalost, razvoj moderne tehnologije i omasovljenje upotrebe raznih elektronskih pomagala dovelo je čovjeka iz pozicije subjekta, dakle Onoga koji upravlja u poziciju objekta, dakle Onoga kojime se upravlja.
Takav svjetonazor znanost je širila u skladu sa ciljevima svojih eksperimenata. Omasoviti, napraviti kontrolne skupine korisnika i tada proučavati. U kasnijoj fazi ista ta znanost, koja za temelj proučavanja ima povezivanje i ispitivanje relacija među ljudima i čovjeka sa okolinom, učinila je korak napred u Primjenjenu znanost, tj. Istraživanje „zbog“.
Takav rasplet situacije je nanio veliku štetu ljudima, iako se svagdje prodaje priča kako je povezanost među ljudskim bićima sad najveća ika, jer su ljudi upravo zbog takvo življenja u multimedijskoj okolini, degenerirali kao ljudska bića.

Degeneracija ljudskih bića očituje se na nekoliko razina:
• Na fizičkoj razini – tijelu
• Na emotivnoj razini
• Na duhovnoj razini
Te razine se koriste kao pogonsko gorivo za razvoj mentalne, prenapregnute strukture koja pod utjecajem silnih inputa okoline zahtjeva širenje i ekspanziju – što potiče najrašireniju bolest današnjeg modernog svijeta – NEUROZU.

Kako dolazi do toga? Kako je moguće da Neuroza ima toliko raširen utjecaj na ljudsku rasu?

Neuroza, također poznata pod terminima psihoneuroza ili neurotični poremećaj, je skupni termin koji predstavlja svaku mentalnu ne-ravnotežu koja uzrokuje smetenost, ali za razliku od psihoze ili nekih poremećaja ličnosti, ne umanjuje racionalnu misao ili individualnu mogućnost funkcioniranja u svakodnevnom životu. Zgodno I domišljato. Ključne riječi su:
• Mentalna neravnoteža i pometenost
• Ne smeta za svakodnevno funkcioniranje
Kako bi se u današnjim okvirma nazvao čovjek koji nema mentalnu stabilnost i koji funkcionira savršeno u datim uvjetima? Kupac!

Čovjekov život u svim aspektima mora biti uravnotežen. Mora u tijelu biti ravnoteža, mora biti emocionalno stabilan, znati kud ide i čemu stremi. Koliko modernih ljudi danas ima taj luksuz? Rijedak je takav, a i kad se postigne takvo stanje, prestaje biti moderan i suvremen, već se na takvu osobu gleda sa prezirom i podozrenjem.

Komunikacija je proizvod znanosti. Tehnologija je proizvod ljudske težnje za jednostavnosti i brzinom. Stres i neuroza su proizvod gore navedenih. Cilj – kupiti proizvod!

Kad imaš – moraš imati još više
Kad si zdrav – moraš htjeti nešto što ti ne treba
Kad si bolestan – trebaš pomoć oko problema, zdravu hranu
Kad nemaš – želiš imati

Nema ravnoteže. A kako bi i bilo kad se svugdje promiče pitanje globalizacije, brzih informacija, dijeljenje prostora i interesa. Neuroza nastaje u trenutku kad čovjek mora riješiti neke probleme koji su uzrokovani od drugih, preuzeti odgovornost koja je nametnuta i, možda najbitnije – imati stav o nečemu o čemu gdje nema iskustvene pozadine. Svi tipkaju, zovu, SMS-aju, mailaju – i druže se. No to nije druženje u kvalitativnom smislu. To je druženje u smislu količine razmjene dojmova. Razmjene informacija i stavova. Takva druženja, ukoliko su nekritička stvaraju iluziju zadovoljstva i na tome se temelji cijela obmana. Čovjek prestaje biti izvor sreće, već postaje korisnik sreće i netko to mora platiti. Plaćaju čovjekovi sustavi, koji degeneriraju i postaju opet predmet novih težnji i stavova. I tako to, do duboko u noć.

Jedino čovjek koji je smeten kupuje proizvod. Jedino čovjek koji nema svoj kriterij radi da bi platio ono što mu ne treba. I ono što ima traži pažnju, imovina je ogledalo uspjeha i izvor trajne nesreće. Ljudi bježe od siromaštva koje ne postoji, a žive u potpunoj bijedi. Radi se nekoliko poslova, plaća se nekoliko kredita – to je cijena sustava.

Postoji jedan vrlo elegantan test, da bi se odlučilo je li to ili nije na tragu Istine o sustavu ljudi. Uzme se bilo koji dan, bilo koji – najbolje radni, ali ljudi se boje da ne izgube baš u tome trenutku mogućnost da uzmu milijun nečega – dakle, uzme se bilo koji dan i isključi se telefon, TV i Internet. Normalno se živi, ustaje, jede, vrše obaveze, jedino se isključi dotok informacija, svih informacija uključujući rodbinu, prijatelje, djecu. Sve. Slijedeći dan, kad je test gotov…pa svaki čovjek vidi za sebe .